davud protiv dzaluta

Eskalacija krvavog terora u Palestini dospjela je u slijepu ulicu iz koje sada ni Izraelci ni Palestinci ne mogu vani. Izrael definitivno nema odgovora na brojne samoubilacke napade palestinskih mladica, jer ih ne može zatvoriti niti strijeljati njihove rastrgane ostatke. Što vecem teroru i represijama izlaže arapsko stanovništvo to je samoubilackih napada više. Zbog toga je Izrael, u posljednje vrijeme, poceo ciljana ubistva pojedinih palestinskih voda koje optužuje za terorizam, ali i ta batina ima dva kraja. Zasad nije obeshrabrila palestinske mladice, a nije iskljuceno da bi i palestinska strana, iako više nego skromno naoružana, mogla uzvratiti cak i istim raketama u pokušaju eliminacije pojedinih izraelskih voda.

U cjelini gledajuci, u Palestini se ne dešava ništa novo. Vidimo samo eskalaciju izraelske agresije i torture koju anemicno prati okolni muslimanski region, koji ne samo da je iskljucio ikakvu šansu za vojno uplitanje ili materijalnu pomoc stanovništvu, vec je židovski lobi ucinio da iz usta premijera, uslovno receno islamskih država, ne izade ni verbalna osuda ocigledne izraelske agresivne politike. Problem, dakle, nije kako se i u domacim medijima kaže u 'teroristima' olicenim u organizacijama koje su preuzele na svoja pleca odbrambenu ulogu u izraelskoj agresiji, vec je iskljucivi krivac za nasilje na Bliskom istoku izraelska strana koja je svjesno i namjerno izazvala teror. Da nije htjela teror, da nije htjela samoubice po svojim restoranima i plažama, izraelska politicka nacija ne bi izabrala Ariela Šarona za premijera, ne samo zbog toga što je svojevremeno omogucio pokolje u Sabri i Šatili, nego što je i prije nekoliko sedmica provokativnom posjetom svetim mjestima izazvao sadašnju fazu 'intifade'.

Izraelska nacija je svjesno htjela covjeka cvrste ruke, pa ga je i dobila, zajedno sa mogucim posljedicama. A dobila ga je na potpuno demokratski nacin, bez formalne zamjerke. (Možda bi se moglo prigovoriti što u Knesetu sjede neki koje bi trebalo ocekivati u zatvorima, ali dok takvih ima i u Skupštini RS i u oba doma Federalnog parlamenta, odakle nam pravo ikome išta reci). Palestinci, s druge strane, nemaju ni takvu demokraciju, jer joj, pod jedan - nisu skloni, a pod dva - i da jesu, teško da bi je u ovakvim uslovima i mogli primijeniti.

Medutim ono što je bitno jeste cinjenica da obje organizacije koje su preuzele na sebe odgovornost odbrambene politike – Islamski džihad i Hamas, koje djeluju nezavisno jedna od druge, za svoje aktivnosti imaju potporu palestinskog naroda, cemu se i ne treba cuditi, pošto je nacija provela pola vijeka po izbjeglickim logorima gdje se sada rada cetvrta generacija. Izraelci su hiljadama godina pamtili egipatsko, babilonsko i rimsko ropstvo, pa bi bilo cudo da se cude pamcenju Palestinaca. Jaser Arafat, nominalni palestinski voda, višestruki je talac vlastitih politickih ambicija i palestinskog naroda koji je od njega ocekivao nacionalnu državu, te Izraela koji ga je htio slomiti da bude mekši, ne shvacajuci da ga je tako oslabio i medu njegovima. Naravno, sve to ne zbiva se na Mjesecu, nego u 'medunarodnoj zajednici' koja tamo nema dovoljno vitalnih interesa da prekine zamršeni izraelsko – palestinski cvor. Za najnovije pogoršanje stanja u velikoj mjeri kriv je izostanak jedinstva medunarodne zajednice u pitanjima pritiska na Izrael, te nerealne izraelske procjene o mogucnosti kontrole Palestinaca. Simultano djelovanje tih faktora dovelo je nekadašnji Klintonov bliskoistocni mirovni plan, koji je donedavno podržavala vecina Izraelaca i Palestinaca, u apsurdnu situaciju izostanka podrške upravo od onih koji su ga nekad najviše podržavali.

Shvacajuci da je Šaron svoje namjere uništenja palestinske politicke i vojne infrastrukture odlucan provesti, Arafat bi danas, najvjerovatnije, prihvatio Klintonov mirovni plan.
U situaciji kad takvo mišljenje ne dijeli palestinska i izraelska vecina, potpisivanje tog plana krajnje je nerealno. Iako na prvi pogled neželjeno, takvo stanje je više nego ocekivano. Ono je posljedica obostranih kalkulacija koje su dovele do toga da su vrijeme i napor koji su celnici Izraela i Palestinske samouprave posljednjih nekoliko mjeseci posvecivali ponovnoj potrazi za mirom, bili mnogo manji od onih koje su posvecivale mogucnosti pobjede u ratu. Jedina razlika koja ih je dijelila proizilazila je iz cinjenice da Jevreji tu pobjedu žele postici brzo, a Palestinci, svjesni svoje objektivne vojne slabosti, polahko.

Skepticnost Palestinaca prema mirovnim planovima više je nego opravdana. Prije svega, nije provedena Rezolucija o podjeli Palestine na izraelsku i palestinsku državu 1947, iako je to dosad najrealniji dokument. Nisu ni sankcionisane ni procesuirane bezbrojne povrede ljudskih prava u koje je Izrael duboko zagazio još u cetrdesetim godinama prošlog vijeka. Tek sada se u Velikoj Britaniji (koja je sve to dobro zakuhala kao mandatni upravitelj Palestine) pocinje stidljivo zahtijevati da Sud u Hagu dobije nadležnosti i nad Palestinom, kao i nad Ruandom i bivšom YU. Ne samo da nema intervencije 'medunarodne zajednice', nego Šaron ne pristaje ni na promatrace (kakvi, ionako, nisu sprijecili Srebrenicu i Vukovar). Jedino za što se Šaron zalaže je pojacan angažman SAD-a, koji je putem djelovanja CIA-e na terenu svakako vec prisutan. Po svemu sudeci, medunarodne intervencije, cak ni njenog najbezazlenijeg oblika koji podrazumijeva medunarodne promatrace, nece biti.

Medunarodna prisutnost i dalje ce se manifestovati kroz CNN-ov Breaking News, koji se ukljuci tek kada se nešto 'zanimljivo' desi. Dakle, kako je receno na pocetku, na Bliskom istoku ništa novo. Izraelska agresija ne prestaje vec se samo mijenjaju njeni metodi. Palestinci se nalaze u neravnopravnom položaju, baš kao i Davud u odnosu na Džaluta, ali im, vjerovatno, kao utjeha može poslužiti ishod te bitke koji je manje – više poznat! Sudeci po sadašnjoj anemicnosti muslimanskih država u tom regionu i nezainteresiranosti medunarodne zajednice spram palestinskog problema, takvo stanje ce potrajati još neko vrijeme.
Sve dok se ucmali i uspavani muslimanski ummet ne probudi iz viševjekovnog sna, dok se ne izrodi nova generacija muslimana koja ce se uzdignuti iznad uskih nacionalnih interesa, koja ce podrediti svoj trud drugim uzvišenijim ciljevima i zbog kojeg ce poodavno zasadena i prilicno rasprostranjena, stabla garkada u dvorištima jevrejskih doseljenika poslužiti svojoj svrsi.