albanci izmedju slobode i veliko drzavlja

Posljednji izvještaji iz Makedonije govore da se situacija na sjeverozapadu ove nekadašnje jugoslovenske republike bitno ne mijenja. Mi koji smo proživjeli rat u Bosni znamo da novninski izvještaci nerijetko rat prikazuju kao nemire i teroristicke napade na regularne jedinice. Imamo li pravo na šutnju dok se jedan narod bori za slobodu i ravnopravnost, kako smo to mi do jucer cinili?

Samo su nepopravljivi optimisti i neozbiljni analiticari mogli ocekivati da ratovi koji posljednjih desetak godina haraju bivšom Jugoslavijom mogu zaobici Makedoniju. Istina, ova republika je samostalnost stekla u jeku rata koji je Srbija vodila u Bosni i Hercegovini, pa je nekako izgledalo normalnim da je to ostvarila bez metka. Uz to, jasno je bilo da su Makedonci, u krajnjoj liniji, srpski saveznici i istomišljenici, bar kad su u pitanju muslimani, bili oni Bošnjaci, Turci, Albanci… Upravo zbog toga, a ponajviše zbog zbivanja na Kosovu u kojima je Miloševic konacno istupio ratnu sjekiru, dobio Nato-udare i, valjda, prekinuo san o Velikoj Srbiji, bar na odredeno vrijeme, Makedonija je izbjegla sukobe sa svojim susjedima. Nije se, dakle, radilo ni o kakavoj dobro vodenoj visokoumnoj politici, koliko o dobro korištenom stanju stvari i odnosa na Balkanu. Umjesto da ovakvo stanje stvari iskoristi za prosperitetan razvoj svoje zemlje i boljitak naroda, i makedonski politicki vrh pada u zamku nacionalisticke politike i nastavlja pritisak na nacionalne manjine, prvenstveno albansku, koja, kao najbrojnija i najorganiziranija, konacno odgovara na jedini moguci nacin – silom.

Prepoznatljivi scenarij

Od pocetka sukoba makedonske vojske i policije sa Oslobodilackom narodnom armijom, kako sebe nazivaju Albanci organizovani u male oružane jedinice, zvanicnici iz Skoplja ne prestaju da ih nazivaju separatistima, teroristima, ekstremistima, paramilitarnim grupama i slicno. Ovaj vokabular koji koristi cak i premijer vlade Ljupco Georgijevski, i to u trenutku kada ocekuje od Albanaca da udu u novu Vladu politickog jedinstva, neodoljivo podsjeca na onaj koji je koristila srbijanska i jugoslovenska vlast u ratovima od Slovenije preko hrvatske, i Bosne do Kosova. Od ovakvog vokabulara ne bježi ni predsjednik Boris Trajkovski a otpravnik poslova Makedonije u BiH, Stojan Rumenovski u intervjuu «Oslobodenju», izmedu ostalog, kaže: ''Teroristi, medu kojima ima mnogo placenika, i to prije svega mudžahedina, služe se poznatim metodama ovakvih teroristickih organizacija, pa djecu i žene isturaju u prve redove koristeci ih kao živi štit i sprjecavaju ih da, na pozive makedonskih snaga, napuste sela.''

Ta izjava, koja kao da je pravljena u najboljim danima najboljih kuhinja SDS i KOS-a, ne može ostaviti ravnodušnim bilo kojeg muslimana u svijetu, jer ponovo poziva na krstaški rat protiv ''teroristickih mudžahedina''. Možda su ovakve izjave mogle da produ pocetkom rata u BiH, ali danas - nikako. Danas kad znamo da su mudžahedini borci kakvima nema ravnih, da poštuju živote i sigurnost djece, žena i staraca, cak i svojih neprijatelja, ovakve izjave nepogrešivo nas upucuju na to da je istina - suprotna. Naravno, makedonski državno-politicki establišment i novinari koji izvještavaju iz Makedonije nastavice na sve nacine da nas ubjeduju kako nisu oni ti koji krše ljudska prava Albanaca, nego da to cini Oslobodilacka narodna armija koja prisilno regrutira mlade ljude,cak i djecu u svoje redove, od albanskih radnika u inostranstvu uzima ogromne sume novca za finansiranje svoje teroristicke djelatnosti i tako dalje. Ovo nam potpuno lici na ono vrijeme kada smo mi granatirali sami sebe u Sarajevu, Tuzli, Mostaru i drugim gradovima, kada smo imali mudžahedine i regrutirali djecu. Ništa ne smeta što isti politicari izjavljuju i priznaju kako Albanci dezertiraju iz makedonske vojske i policije i pridružuju se ONA-i. Tada im te izjave služe da ih prikažu kao lopove koji, osim što su dezertirali, kradu opremu i oružje koje pripada makedonskoj vojsci i policiji. Kada se govori o djejstvima armije i policije, onda su ona selektivna, vodi se racuna o civilima, cak ih se poziva da napuste svoja sela i svoje kuce i odu u ''sigurnost'' beskucništva. Koliko licemjerja stoji iza ovakvih poziva najbolje su osjetili naši Srebrencani 1995. godine

Scenarij sa kojim zvanicna politika nastupa prepoznatljiv je i u tome što se za rat u Makedoniji okrivljuje albanski terorizam unutar zemlje, teroristi koji su došli sa Kosova, sa juga Srbije, iz bijelog svijeta, medunarodnu zajednicu i svakoga ko može i ne može biti kriv, samo makednske vlasti nisu odgovorne ni za šta što je dovelo do sukoba. Albanci hoce Veliko Kosovo, kao što su po srbijanskoj politici htjeli ''veliku Albaniju'', kao što su Bošnjaci htjeli nekakvu ''muslimaniju'' i tako scenarij prema Evropi uglavnom diktira strah od nadiruceg ''teroristickog'' islama i muslimana. Naravno, ovome treba dodati da pristup medijima u Makedoniji imaju samo predstavnici vlasti, dok predstavnici ONA-e nemaju mogucnosti da se oglase, ili im je ta mogucnost svedena na rijetke istupe u kosovskim medijima, ili izjave date rijetkim hrabrim izvještacima koji se usude da dodu do njih.

Lahko je utvrditi da su izvještaci iz Makedonije vecinom kršcani, najcešce pravoslavci, pa im ovakav nacin izvještavanja odgovara i sa tog aspekta. U svakom slucaju, lakše je izvještavati prema onome što saopcavaju zvanicnici, udobno zavaljeni u hotelsku fotelju, nego se penjati vrletima makedosnskog sjeverozapada tražeci istinu kod 'terorista' i mudžahedina, izlažuci se opasnosti da budeš pogoden metkom, tenkovskom granatom ili raketom ispaljenom sa helikoptera kojima raspolaže miroljubiva makeodnska armija i policija, i kojima djejstvuje po teroristima koji imaju, cak, i puške.

U svakom slucaju, mora se biti svjestan da se borci ONA, predvodeni Džavidom Asanijem, nece lahko predati i da ce rat, koji se sada vodi, jednoga dana biti okoncan pregovorima na koje ce makedonske vlasti morati pristati. Ma koliko se trudili da Albance prikažu kao teroriste, Makedonci moraju znati da su oni faktor koji zajedno sa njima Makeodniju cini državom. Uostalom, bolje bi bilo da pregovaraju odmah pa da zajedno grade državu nego da vode rat nakon kojeg bi mogli ponuduti podjelu vlastite države, kako to sada cine srbijanski politicari sa Kosovom.

Bez borbe – manjina, borbom – konstitutivnost

Ma koliko makedonske vlasti pokušavale da albanski problem prikažu kao marginalan unutardržavni problem, svodeci ga na pitanje prava manjina, a sukobe na - teroristicke akte, istina izgleda sasvim drukcije. Svako ozbiljan mora shvatiti da Albanci u Makedoniji cine skoro trecinu stanovništa, a po tvrdenju albanskih voda cine trecinu, bez ostatka, na vrlo kompaktnoj i uvezanoj teritoriji koja granici sa podrucjima susjednih zemalja gdje su njihovi sunarodnjaci u apsolutnoj vecini. Sama brojnost daje im za pravo da svoj problem dignu iznad problema manjinskih prava na koja ih vlast želi svesti. Ne radi se samo o školovanju Albanaca na maternjem jeziku u visokoškolskim ustanovama i participaciji u vlasti, po mjeri vecine. Problem je mnogo ozbiljniji.

Svako ko se sjeca Titove Jugoslavije sjetice se i sveukupnog odnosa prema Albancima koji su, najcešce, bili predmetom ismijavanja, cesto vrijedanja i maltretiranja. Dešavalo se to javno i tajno, u školama, u preduzecima, vojsci, policiji, dešavalo se na Kosovu ali i u svim republikama i pokrajinama. Makedonija, ocigledno, nije nikakav izuizetak i zato treba znati da ce pola milona Albanaca igrati znacajnu ulogu u njenoj buducnosti. Što odnos vlasti bude gori, to ce konacni obracun biti teži, tome nas uci historija na primjeru svih slicnih sukoba koji su se završavali razgovorom i, cesto, vecim ustupcima na kraju nego što su traženi na pocetku.

Makedonske vlasti se ne mogu uzdati u to da ce vojno poraziti ONA, jer je vec sad evidentno da ce otpor i žrtve na obje strane biti veliki. Propaganada o terorizmu skoro da je propala i u kršcanskoj Evropi, jer se vec cuju glasovi i pritisci na Vladu u Skoplju da pregovara sa ONA. Propaganda o tome kako su ''teroristi'' dobro organizirani, naoružani i opremljeni, zahvaljujuci porezu koji uzimaju od svojih gastarbajtera, mogla bi Albancima dati vrlo upotrebljive ideje pa ih cak navesti i na realizaciju. Licemjerna borba za prava djece (izmedu 14 i 17 godina) koja se mobiliziraju za jednokratnu naknadu porodici od 5.000 dolara i placu mobiliziranom od 1.000 dolara mjesecno, takoder bi mogla da se obije o glavu makedonskim politicarima, jer je i to ideja koja može biti privlacna ne samo za mlade ljude nego i za veterane sa Kosova.. Ako nastave i dalje nazivati ONA teroristima i ekstremistima onda ce Vlada nacionalnog jedinstva ostati puka iluzija, te ce ratna opcija, zaista, nadvladati.

Gdje smo mi u makednoskim zbivanjima

Covjek se nerado prisjeca rata u svojoj domovini ali kada je to za nauk onda je dobro podsjetiti i sebe i druge. cinilo nam se cesto da je cijeli svijet okrenuo leda Bosni i prepustio je cetnicima i ustašama da po njoj haraju i ubijaju sve što je bošnjacko. Precesto smo slušali cak i izjave naših politicara o tome kako je narod neke države na našoj strani, samo imaju korumpiranu vladu koja je u sluganskom odnosu prema Zapadu ili Istoku, pa zato ne mogu uciniti ništa da bi nam pomogli. Ne bi me zacudilo ako bih jednog dana od Albanaca saznao da su u vrijeme sadašnje slušali slicne izjave o Bosni i Bošnjacima, a moram priznati sasvim opravdano ali netacno. Opravdano, zato što ne pomažemo ovim ljudima u njihovoj pravednoj borbi za ravnopravnost, bar moralno, netacno - jer mi ne želimo da im pomognemo, cak smo spremni stati na stranu onih koji ih ugnjetavaju. U našim medijima Albanci se nazivaju teroristima i ekstremistima, daje se podrška zvanicnoj Vladi u Skoplju za sve što cini kako bi marginalizirala problem albanskog življa a njihovi borci prikazali u najgorem svjetlu.

Manirom gebelsovih daka naše novine objavljuju fotografije ''albanskih djevojcica ranjenih u sukobu albanskih gerilaca i jugoslovenskih ili makedonskih snaga'', a lijece se u srbijanskim i makedonskim bolnicama. Iz tekstova je, naravno, potpuno nejasno ko je to ranio djevojcicu i kako. Ostaje nekako u podsvijesti da oni koji je lijece su njeni prijatelji, dok su oni drugi, dakle njeni sunarodnjaci, njeni neprijatelji. Objavljuju se slike albanskih djevojcica koje se igraju rata držeci u rucicama pištolje- igracke, kao da se samo u Makedoniji i Kosovu, i samo alabanske djevojcice igraju rata, kao da to ne cine sva djeca svijeta. Igraju se rata jer je to najdraža igra njihovih uzora, ali ponajmanje medu Albancima kojima je rata sigurno i - prekoglave. No, za to se niko ne brine – bitna je propaganda kojoj naši mediji bezrezervno daju podršku ne pitajuci se šta je istina a šta ne, a šta je propaganda a šta nije.

I, na kraju, ne možemo zaobici jedan od posebno perfidno uradenih propagandnih projekata koje Bošnjaci gutaju skoro sa mazohistickim oduševljenjem. cesto se cuje prica kako su Albanci, a ne Srbi, protjerali Bošnjake sa Kosova, kako ce to uraditi i u Makedoniji, kako su svi veci prijatelji Bošnjacima od ''tih groznih, ubilackih i pljackaških'' Albanaca. Na stranu to što makedonska vlast ne priznaje blizu 80.000 Bošnjaka koji žive u njenoj državi, Bošnjaci ce rado pricati o tome kako su im Makedonci veci prijatelji od Albanaca, davati podršku Vladi u njenoj ''pravednoj'' borbi protiv ekstremista, ne pitajuci se gdje je istina a gdje - laž. I dok se makedonski diplomata ne libi da albanske borce nazove teroristima i mudžahedinima, dotle se Bošnjaci stide da priznaju da su Albanci jednako muslimani koliko i oni. To da li ce javno podržati njihovu borbu za ravnopravnost ostavljamo svijesti svakog pojedinca i cjelokupne vlasti koja na s predstavlja. Naravno, niko ne može tražiti da se podrži bilo kakvo cijepanje makedonske teritorije, jer bi to bilo ravno licemjerju Europe i njenim dvostrukim aršinima, ali podrška borbi za jednakost je obaveza i pitanje casti. Bojim se da se jednoga dana ne zastidimo današnjeg ponašanja, kao što se stidimo ucešca naše policije u demonstracijama na Kosovu 1981. godine, a imamo se cega stiditi iz tog perioda.