POSJETITE KURAN.BA
 
 

muslimani kao sugradjani zapada

Mirnes Kovac | Novi Horizonti br/str. 22

Cini se da je jedan od glavnih popratnih efekata sadašnjeg procesa ekonomske i kulturne globalizacije cinjenica da naš svijet postaje multireligijski. Posljedica je to, ponajviše, ubrzanog širenja islama.
U SAD-u ima gotovo 6 miliona muslimana, vecina su americki državljani. U Evropi, «zahvaljujuci» migraciji radne snage, stranih studenata, ratnih izbjeglica i onih koji traže azil, broj muslimana je: oko 4 miliona u Francuskoj, vjerovatno oko 3 miliona u V. Britaniji, 2,5 miliona u Njemackoj. Sveukupno ukljucujuci Bosnu i Hercegovinu, u zapadnoj i centralnoj Evropi ima oko 20 miliona muslimana.1
Islamska tolerancija i Zapad

Zahvaljujuci svojoj strukturalnoj toleranciji vis-a-vis Sljedbenika Knjige2 , muslimanski svijet je uvjek bio multireligijski. Islam se proširio po tada bivšim kršcanskim teritorijama Bliskog istoka, sjeverne Afrike, Španije, Bizanta, Balkana, bez eliminisanja kršcanskih zajednica. To nigdje nije evidentnije negoli u Kairu, Damasku, Istanbulu, u zemljama poput Grcke i na ex-jugoslovenskim prostorima.
Ta situacija se, dakako, lakše razumije kada se uzme u obzir cinjenica da Kur'an sadrži ono što može biti nazvano terminom «islamska kristologija».3

Koegzistencija sa velikim brojem jevrejske populacije unutar islamske države (ne samo od Bliskog istoka do Španije, vec kasnije u sjevernoj Africi i u Osmanskom carstvu) bila je tim lakša, zahvaljujuci znacajnom fokusiranju Kur'ana na poslanike poslane Izrailicanima opcenito, a posebice kada govori o Musau, a.s.4 Na tim osnovama islamsko zakonodavstvo razvilo je prvi svjetski liberalni zakon, koji se zvao al-siyar, vezan za status vjerskih manjina (al-dhimmi).5 U zapadnom svijetu, razvoj dogadaja je tekao u potpuno drugacijem smjeru. Ovdje je vjerska tolerancija bila veoma rijetka (endemicna), cak i medu kršcanskim crkvama mnoge sekte su bile proglašene: zabranjenim (kao što je bio slucaj tokom Prvog ekumenskog sabora u Nici, 325. g.), masakrirane (npr. donatisti u sjevernoj Africi u 5. stoljecu, albigenzi i katari u 13. st.) pokorene kao žrtve križara (Konstantinopolis, 1205. g.) ili bile napuštene i izdane (poput ortodoksne Istocne crkve za vrijeme opsade Sultana Fatiha, 1453. g.)


U Njemackoj, rat koji je trajao trideset godina izmedu protestantskih i katolickih princeva odnio je veliki broj žrtava (desetkovao stanovništvo) od 1618. do 1648. godine. Pod takvim uslovima, kao i zbog crkvenog diktata (extra ecclesia nullum salus –van crkve nema spasenja) cak i minimalna tolerancija se nije mogla ocekivati. Protjerivanja muslimana i jevreja iz Španije u šesnaestom stoljecu, prvi slucaj «etnickog cišcenja» u modernoj historijij, ostavilo je Evropu u potpunosti bez muslimana (Muslim free).
Postojala je interakcija izmedu ova dva svijeta: trgovina, naucna saradnja, diplomatske misije... Medutim, nije bilo življeg muslimanskog prisustva na Okcidentu (Zapadu) sve do 20. stoljeca.
Gledajuci takvu pozadinu nije iznenadujuce da muslimani nailaze na poteškoce kada je u pitanju njihova ravnopravnost kao gradana Zapada. Jednostavno, nema historijskog primjera za takvu koegzistenciju. Da stvari budu gore, kolektivna sjecanja koja datiraju još od «križarskih ratova» i osmanlijskih pohoda u centralnu Evropu uvijek ostaju ispod površine.

Katolicka crkva (od Drugog vatikanskog koncila) pristupila je prihvatanju islama kao «puta ka spasenju», medutim, još uvijek izbjegava prihvatanje poslanika Muhammeda kao naputitelja k tome putu i odbija da prizna Kur'an kao Božiju rijec.
Na tu nepovoljnu klimu su, takoder, uticali i neki dogadaji unutar muslimanskog svijeta, poput afere «Salman Rušdi», Zalivskog rata, masakri u Alžiru i dr.
Otuda, ono što se cini, poput diskriminacije muslimanskih imigranata, uglavnom je rezultat «stvarnog straha» od brzorastuce strane populacije koja izgleda potencijalno agresivna i kulturološki razlicita.
U svemu tom islam riskira da postane žrtva etnickih predrasuda, prije nego religijskih. Da pojednostavimo: «Evropljanin na ulici Cologne ne vidi islam kao religiju koja se protivi ideji trojstva, to njega ni ne interesuje, nego ga prije vidi kao civilizaciju koja cini Turke tako cudno turskima.»
Pod takvim uslovima moderni muslimani mogu sebi potpuno opravdano postaviti pitanje koje je vec bilo postavljeno u Španiji prije 500 godina: «Da li je dozvoljeno muslimanu da uzme prebivalište u, kako je to naznaceno, dar al-harbu ili dar al-kufru?» To pitanje bilo je dubinski razmatrano kada su španski muslimani, osvojeni od Rekonquiste, izabrali ostanak. Pa cak i prije tog dogadaja, jer je Poslanik, a.s, poslao grupu mekanskih muslimana u kršcansku Abesiniju (615-622 g.)


Neki ucenjaci, ukljucujuci i imama Ebu Hanifu, nisu odobravali stalno nastanjivanje muslimana unutar nemuslimanskih zemalja i teritorija. Imam Šafija, s druge strane, smatrao je da muslimani mogu ostati unutar bivših muslimanskih zemalja, ukoliko se obezbijedi da mogu praktikovati islam i da nece biti predmetom kršcanskih misionarskih napora. Nasuprot tome, vec u 8. stoljecu, imam Džafer es-Sadik podvukao je da bi muslimani mogli bolje služiti islamu živeci medu nemuslimanima nego kada žive medu muslimanima. El-Maverdi se složio s tim mišljenjem u 12. stoljecu. Kasnije je hanefijski mezheb dosta liberalnije gledao na to pitanje. Prihvatio je ideju da mogu postojati «džep teritorije dar al-islama» unutar nemuslimanskih teritorija, nadalje, bili su spremni i da oslobode muslimane imigrante od obavljanja i primjenjivanja odredenih dijelova šerijata, ako je to neophodno zbog ikraha (prisile), durure (prijeke nužde) ili maslahe (opceg interesa).6
Danas, kada je u toku treca industrijska - komunikacijska revolucija, ne može biti sumnje da su muslimani u nemuslimanskim zemljama sprijeceni s fikhske strane da tamo ostvare svoj boravak. U stvarnosti, nekur'anski koncepti poput : dar al-islam i dar al-kufr su, naprosto, izgubili svoju relevantnost.7
Perspektive islamskog prisustva na Zapadu

Vecina muslimana na Zapadu smatraju lahkim praktikovanje osnovnih stvari iz islama zbog slijedeca dva razloga: prvo, Zapad je postao nereligiozan do te mjere da toleriše gotovo sve što se postavlja kao religija, shvatajuci to kao «privatnu stvar» (napominjemo jednu važnu opasku: dok je ta privatna stvar u granicama privatnosti, M.K.), Drugo, sloboda vjere je postala dio lista i konvencija o ljudskim pravima koje se danas prihvataju kao univerzalne.8
Usitinu, islamski istraživacki instituti cvjetaju na Zapadu ne potpadajuci pod cenzuru;9 džamije se grade od Zagreba preko Rima do Lyona, a islamske zajednice ulaze u bliske odnose sa zemljama boravka.10
Nastavi li se ovaj trend, što je moja velika želja i nada, onda bi, nekada u 21. stoljecu, islam u Evropi mogao postati dio neceg što se smatra normalnim. Postoji i model koji može biti slijeden: «Njemacki katolici na kraju 19. stoljeca su tada još bili pod sumnjom da li su lojalni gradani, zbog njihovih veza sa Rimom. Zbog njihove gorke podjele izmedu dvije kršcanske skupine, u mnogim njemackim gradovima, pa i selima, još uvijek nailazimo na protestantsku crkvu spram katolicke u samom centru grada.11

Danas ova arhitektonska konfrontacija više nema smisla, i nije li logicno da i džamija tome bude dodana!?
Prospekt normalizacije islamskog prisustva na Zapadu narasta do tema o integraciji ili asimilaciji. Do kojeg se stupnja muslimani mogu integrirati, a da ne izgube svoj identitet (a time i svoju vjeru)?
Na muslimane, bilo strance ili gradane (rodeni na Zapadu ili u drugim zemljama), gleda se kroz cetiri razlicita aspekta:


1. Pojava - ljudi nose duge brade i dželabije ili druge vrste nacionalne nošnje, i žene koje se odjevaju u skladu sa islamskim kodeksom odijevanja, bez bilo kakvog dodira sa modom. Vecina muslimanske populacije, cak i ove druge generacije, govori lokalni jezik sa akcentom.
2. Hrana – muslimani odbacuju alkohol i druge vrste droga kao i svinjsko meso, te zahtijevaju halal klanje, tako se sukobljavajuci sa lokalnim obicajima i pravom.
3. Obredi – muslimani hoce da prekinu svoj rad zbog namaza, da slave svoje vjerske blagdane, da idu na hodocašce u odredenim danima i da grade džamije sa minaretima (zbog ezana), te da ukopavaju svoje mrtve na poseban nacin, što se takoder, uveliko sukobljava sa lokalnim obicajima i pravom.
4. Vjera – muslimani poricu glavne postavke kršcanske dogme (božansku prirodu Krista, trojstvo, vjerovanje da je sin Božiji, njegovu smrt na križu…) kao i njihov ideal odnosa izmedu muškarca i žene, unutar i van braka. Takoder, tu je sukob sa onim što se smatra politicki ispravnim, jer se na muslimane gleda kao na one koji imaju drugacije mišljenje o demokratiji i o ljudskim pravima.

Ocito je da normalizacija ostavlja po strani integraciju, oslanjajuci se na to da li je Okcident voljan da dode do kompromisa, i do koje razine su muslimani u mogucnosti i koliko spremni na kompromis.
Kada su muslimani u pitanju, ima mjesta za fleksibilnost, ali samo do mjere koja se tice islamske civilizacije, ali ne i islmskog creda (vjere). Kada promatramo navedene cetiri postavke, ocito je da nema mjesta za kompromis u postavkama 3 i 4, nema, dakle, mjesta za usaglašavanje unutar stvari akaida (vjere) i ibadeta (obredoslovlja).
Posebice, stara hanefijska ideja o oslobadanju muslimana imigranata od dijelova šerijatskog sistema treba biti odbacena, u suprotnom, nece biti kraja procesu asimilacije, koja bi vodila muslimane ka kompromisu i u pitanjima vjere (din).


Slucaj koji treba naglasiti je kamata (riba). Ako je muslimani pocnu shvatati dozvoljenom, kako ce onda propagirati svoj sistem profita (zarade) po principu dijeljenja rizika (mudareba), kao carobni lijek za neke rak-rane zapadne ekonomije u kojoj ljudi sve više odbijaju rizike, ponašanje koje u tom slucaju vodi uništenju osnove svakog udruženog poslovanja!?
Bilo kako bilo, ovim ne želim da raspravljam protiv moguceg razvoja neceg što može biti nazvano «mezheb el-urubi» (evropski mezheb), ili fikh za muslimana u ulozi zimmije, kao što je slucaj da se razvija, gledajuci fetve izdate od strane nekih zapadnih islamskih ucenjaka (uleme) za specificne probleme, ako u krajnjem slucaju tako nešto i postoji.

Razmatrajuci tacke 1 i 2, dakako da ima dovoljno prostora za prilagodbu. Teško da itko može poreci da musliman na Zapadu nije obavezan da jede (desnom) rukom, sjedi na podu, ili da cisti zube misvakom nakon jela. Treba isto tako da bude ocito da zapadni muslimani nisu u obavezi da nose nacionalnu odjecu iz svoje zemlje porijekla, poštujuci odijevanje žena, dakle da se odijevaju bez ikakvog nastojanja da ucine svoj islamski kodeks odijevanja estetski pohotnim. Takoder, apsolutno nije neophodno da muslimani svoj svakodnevni govor zacinjavaju sa eksklamacijama na arapskom jeziku, (umjesto inša-Allah, može se reci ako Allah da). Ustvari, sve ono što osnažava koncepciju koja nije uredu, a to je da je islam specificna religija Arapa, (kao što je judaizam postao kod Jevreja), treba biti izbjegnuto.


Rezultati takvih nastojanja ne bi trebalo da budu «evropski islam» ili «americki islam», da ne govorimo dalje o «francuskom» ili «belgijskom» islamu, nego - univerzalni islam praktikovan od strane ljudi koji u nekim drugim domenima pripadaju odredenoj kulturi.
Kako god se marokanski musliman lahko može razlikovati od muslimana iz Pakistana, ili turski musliman od muslimana iz Senegala, u cemu je onda problem da se njemacki musliman razlikuje od muslimana iz Ujedinjenih Arapskih Emirata?
Presudna uloga zapadno-muslimanskih intelektualaca

U procesu pomaganja Zapadu da postane upoznat sa islamom, zapadni muslimanski intelektualci treba da odigraju znacajnu ulogu. Neophodno je uciniti veoma važnom cinjenicu da je islam daleko od toga da bude religija slijepog vjerovanja bez objašnjenja ( obskurantizam).
Postoji li ijedan sveti tekst da cešce i naglašenije apeluje na covjekovu moc rezonovanja nego što je to Kur'an? Nije li islam vjera koja je otpocela sa pozivom «citaj»?12 Nasuprot tome, kršcanska dogma je zasnovana na «misterijama» i vanracionalnim spoznajnim konceptima.
Islam je, kao što ce to kasnije uciniti evropski filozofi (posebice Hume i Kant), uvijek poricao postojanje prirodnog zakona kauzaliteta,13 i islam je ostao «pri svijesti», nije pao u klopku, kada je u pitanju filozofski nerješiva dilema izmedu predestinacije i odgovornosti. To su plodovi racionalnosti koje bi zapadni intelekti trebalo da pozitivno cijene i poštuju. Muslimanski intelektualci bi takoder trebalo da pomognu produhovljenju islama na Zapadu.14
Velika vecina imigranata iz muslimanskog svijeta praktikuju vjeru suviše rigidno, okvirni trend koji impresionira samo svojom rutinom više negoli svojim duhom – tako cineci islam neprepoznatljivim u kršcanskom okruženju kao živuci credo (vjeru) koja zadovoljava duhovne aspiracije «emancipovanog» pojedinca.

Lokalni muslimanski intelektualci imaju veoma važnu dodatnu ulogu. Samo oni mogu razviti organizacijsku infrastrukturu neophodnu za muslimanske zajednice na Zapadu pri pravnom ophodenju sa lokalnim vlastima, kako bi to mogle ciniti na najvišem nivou,15 i samo oni mogu obezbijediti literaturu neizmjerno važnu za efektnu da'wu.
Mnogo puta dokazano je da su islamske knjige koje dolaze iz muslimanskog svijeta uobicajeno neprikladne za zapadni auditorij. Postoji mnogo razloga za to, poput grešaka u štampi i prevodu. Medutim, glavni razlog je u cinjenici da jedino musliman koji je odrastao unutar zapadne kulture može u potpunosti znati kako ljudi na Zapadu razmišljaju, koji su njihovi emocionalni problemi i šta ih zabrinjava. U tom kontekstu, od kljucne je važnosti, a moguce i odlucujuce za buducnost islama na Zapadu, da zapadni muslimanski intelektualci objasne islamske stavove o tri bitna pitanja: prava žena, ljudska prava opcenito i demokratija.


Kada su u pitanju pravila vezana za odnos spolova, muslimani ne mogu i nece odbaciti Allahovu, dž.š, zapovijed: «da muškarci nisu kao žene» (Alu Imran, 36). Razmatrajuci ljudska prava i demokratiju stvar je drugacija. Nikada nije postojao validan pravni dokaz u islamskom pravnom sistemu koji bi islam iskljucio iz univerzalnog diskursa glede ljudskih prava.
U potpunosti je moguce obezbijediti argumente, zasnovane na Kur'anu i sunnetu, za legitimnost islamske demokratske republike koja bi: sprovodila podjelu vlasti i sudsku kontrolu pod vladavinom prava, osiguravala listu ljudskih prava, podržavala višestranacki parlamentarni sistem sa slobodnim izborom emira (poglavara) i imala šuru (konsultativno vijece).
Ugledni zapadni muslimani i islamski pravnici koji žive na Zapadu, pocev od Muhammeda Asada do Fethi Osmana i Rašida Ganušija, brane tu poziciju.16 Ali takvi glasovi se nastoje diskreditovati i nadglasati izjavama poput onih u Njemackoj, od strane Bassama Tibija, o neuskladenosti islama i demokratije.17 Zbog toga evropski i amercki muslimani placaju cijenu.
Dalji pravci razvoja islama i muslimana na Zapadu

Do izvjesnog nivoa promatrali smo historijski background i dio sadašnje situacije islama na zapadu. Pitanje koje se namece u sadašnjim uslovima glasi: «Šta je to što se može ocekivati? Hoce li islam postati dominantna religija slijedeceg stoljeca? Hoce li se utopiti u proces asimilacije, povlaceci sa sobom trecu generaciju imigranata koji su se kao prethodne dvije našle zapanjene rajom zapadnog potrošackog društva? Ili, kao trece rješenje, hoce li islam silom biti izbacen iz Evrope?
Smatram da je sve navedeno moguce.18
Uopceno gledajuci, predvidanja se cine dobrim za islam, zahvaljujuci preovladavajucoj ideologiji postomodernizma (ukoliko ostane tako).
Modernizam je arogantno uvjerenje da je covjek mjera svih stvari a da je njegov razum sposoban da riješi sve. Rezultat toga zapadna kultura koja svima znaci sve i otuda vodi kraju historije. (Fukojama-Huntigtonov sindrom koji je bio i jeste najviše opozitan islamu)
Taj nacin razmišljanja prijeti da svede muslimanski svijet na vrstu zoološkog vrta, omedenog rezervata slijepog slijedenja, fanatizma i demagogije.

Nasuprot tome, postmodernizam obecava poštovati sve ono što hoce da ostane na neki nacin posebno, gledajuci na to kao «malo je lijepo». Takoder, postmodernizam, ideologija tzv. «zelenih pokreta», emocionalno podržava «treci svijet» i njegovu kulturu. Postoje i drugi trendovi koji, cini se, mogu dobro doci islamu: «Potaknuti skandalima u proizvodnji hrane, te životinjskim bolestima, mnogi zapadnjaci su sada svijesni više nego ikad potrebe za konzumiranjem zdrave hrane, te izbjegavanja i napuštanja svinjetine. Ovisnost o drogama svih vrsta uveliko plaši mnoge ljude. cak i «svemocna» americka industrija duhana hrli finansijskoj katastrofi.
Sve to može pomoci zapadnjacima da cijene islamski stav o pitanju hrane i droga. Zapadne pobornice feminizma shvatile su da je bila greška tražiti, mimo traženja istih prilika, jednakost sa muškarcima koja granici sa nemogucim, npr. identitet. Ali njihova osnovna namjera, da zaštite dignitet žene i da ih spase od muške eksploatacije, identicna je sa islamskom.


Tako se i u tom pogledu, prema predvidanjima ide ka boljem razumijevanju. Konacno, ne samo u SAD-u u kojem jedva da se praktikuje ateizam, nego i u Evropi u kojoj je ateizam de facto na snazi, sada postoji znacajno nastojanje da se religija ne svodi na niske grane.19 K tome, dogme o inkarnaciji i trojstvu naglo gube kredibilitet cak i unutar kršcanskih crkvi. Oba ta faktora mogu doprinijeti još povoljnijem stavu spram islama.
Medutim, i pored optimizma, na horizontu postoji i nekoliko crnih oblaka. Kada je postmodernizam u pitanju, cini se da sve manjinske grupe mogu izvuci korist osim islama. To je jedina «manjina» koja se smatra opasnom, agresivnom i netolerantnom.
Dok narasta briga o drogama, takoder je istina da policija «rat protiv droge» vec smatra izgubljenim. Zeleni pokreti, veliki pobornici postmodernizma, podržavaju legalizaciju droga i prava na korištenje narkotika, što je u direktnoj suprotnosti sa islamom. Iako na Zapadu na islam prelazi više žena nego muškaraca, istina je da prosjecna zapadna žena nastavlja biti najžešci neprijatelj islama, smatrajuci neprihvatljivom prijetnjom veoma teško izvojevanim slobodama i pravima koje su zapadne žene tek nedavno dobile.

Iako je vjersko budenje pozitivna stvar, ono proizvodi fanaticke antiislamske skupine cija je glavna odrednica eliminacija islama iz Evrope.20 cak i predsjednik Protestantske crkve njemacke pokrajine Hesse, Dr. Steinacker, pisanom rijecju i na TV-u nastavlja propagirati i tvrditi da kršcani i muslimani «nemaju istog Boga», tvrdeci da je «Allah puki idol».
Koji ce od tih kontradiktornih trendova preovladati, mnogo ce zavisiti od prihvatanja islama kao dijela evropskog naslijeda. Kada smo to spomenuli, ljudi govore o evropskom kršcansko-humanistickom naslijedu, koje može da u sebe ukljuci i judaizam, ali definitivno nastoji da iskljuci islam.
Otuda, od primarne je važnosti da se Zapadu kaže da su sve tri monoteisticke religije (kršcanstvo i judaizam su u osnovi monoteisticke religije) «rodene» na Bliskom istoku i da je kršcanstvo apsorbovalo mnogo više elemenata orijentalne misli negoli je to slucaj sa islamom.



Zapad bi takoder trebao imati na umu da je:
- Daleko najveci grad evropskog kontinenta - Istanbul - muslimanski.
- Španija je duže bila muslimanska nego što je bila katolicka (do dan danas).
- Evropska renesansa bila bi nezamisliva bez muslimanskog «upliva», i
- Odsustvo «crkve» u islamu je spasilo muslimanski svijet situacije koja bi zahtijevala Voltarijeovu i Lessingovu konfrontaciju ( Prosvijetiteljstvo) sa zagušujucom crkvom. Otuda islam nema potrebe da prode iskustvo Evrope.

Drugim rijecima, zapadni muslimani moraju kuci ponijeti ideju o tome da je islam tamo ne samo da ostane, i u Americi i u Evropi, nego da on pripada tamo, onoliko koliko i kršcanstvo. Oni moraju da prihvate stav da to nije arapska ili turska religija nego univerzalna religija pokornosti Allahu, dž.š, koju je imenova, praktikova i propagira Ibrahim, a.s, naš zajednicki otac.


Nažalost, ta uloga bit ce teže ostvariva zbog efekata ekonomske globalizacije na mogucnosti zaposlenja u Evropi. Nastajuci kao rezultat upliva kapitala, tehnologije, industrijskih proizvoda i radne snage, sve evropske zemlje trenutno prolaze kroz strukturalne krize koje vode sniženju životnog standarda i zahtijevaju dodatna smanjenja državnog doprinosa u domenu socijalne zaštite. Gotovo je sigurno da ce sadašnji visoki stupanj nezaposlenosti postati strukturalne prirode i izgleda da se zapadne demokratije ne mogu efektivno nositi s tim, jer to ukljucuje poduzimanje nimalo popularnih mjera. Sve to nagovještava mogucu katastrofu za muslimansku radnu snagu u Evropi, koja je vec optužena da uzima iz ruku posao lokalnim radnicima. Ne treba mnogo liderima poput Le Pena u Francuskoj da usmjere javnu frustraciju teko da ekonomska netrpeljivost i rasna fobija zajedno, mogu uciniti islam u Evropi žrtvom.
Smatram da bi to bio najgori moguci scenario. Allah najbolje zna!