nejsaburi

El-Hasan ibn Muhammed en-Nejsaburi cijeloga života bavio se izucavanjem nauke i poducavanjem drugih. Još kao djecak Kur'an je naucio napamet a vrlo
brzo upoznao se i sa islamskim i sa prirodnim i racionalnim znanostima. Zamoljen
od najboljih prijatelja, napisao je tefsir srednje velicine, koji se ubraja u izuzetno znacajna djela iz oblasti racionalnoga tefsira. Prilikom pisanja tog djela najviše
se služio Zamahšerijevim i Razijevim tefsirom. Napisao je i
brojna djela iz raznih naucnih disciplina.

Puno ime mu je: El-Hasan ibn Muhammed ibnul-Husejn el-Kummi en-Nejsaburi, Nizamuddin el-A'redž. U biografskim djelima o islamskim ucenjacima najcešce se njegovo ime navodi u tome obliku, iako se ponegdje navodi da mu je pocetak imena: Nizamuddin ibnul-Hasan ibn Muhammed... Medutim, stvar je u tome što je njegovo pravo ime El-Hasan a neki su, greškom, njegov nadimak Nizamuddin uzeli kao njegovo ime. Nije poznato koje godine je roden. Njegovi roditelji su iz grada Koma (južno od Teherana) a on je odrastao i najveci dio života proveo u Nisapuru, odnosno Nejsaburu (sjeveroistok Irana). Bio je uzor u pobožnosti, skromnosti i asketizmu a cijeloga svoga života bavio se izucavanjem nauke i poducavanjem drugih. Ni godina njegove smrti nije utvrdena, tako da je mnogi biografi uopce ne navode.

Kod onih koji je spominju primijetna je poprilicna razlika u godinama, od 728. (1328.) pa sve do 850. hidžretke godine (1446. god.), pa i nekoliko godina nakon toga. To se temelji na rijecima na kraju nekih njegovih djela. Naime, u jednome njegovom djelu stoji da je dovršeno 850. hidžretske godine, dok u druga dva stoji da su dovršena 711., odnosno 730. hidžretske godine. Ni Zehebi ni Zirikli ne opredjeljuju se ni za jednu od tih godina, nego ukazuju na obadvije mogucnosti.

Ucenost i djela

Od djetinjstva je Nejsaburi pokazivao veliku želju za izucavanjem islamskih znanosti, tako da je vrlo rano naucio Kur'an napamet i izucio znacenje kur'anskih ajeta. Bio je istaknuti islamski ucenjak koji se dokazao u više razlicitih znanosti. Pored tefsira i kur'anskih znanosti, gdje je dao najveci doprinos, istakao se i u disciplinama arapskoga jezika, te prirodnim i racionalnim znanostima. Zbog zasluga na planu kiraeta, islamski ucenjaci ga ubrajaju medu posebno istaknute strucnjake na tome polju. Bio je izuzetno poštovan i cijenjen, kako zbog ucenosti, tako i zbog izuzetne pobožnosti, aketizma i skromnosti. Nama dostupni biografi ne navode ucenjake pred kojima je sticao znanje, ali, sudeci po ugledu koji je još za života uživao i djelima koja su i danas izuzetno cijenjena, sigurno je da se obrazovao pred istaknutim islamskim ucenjacima tadašnjega vremena.
Napisao je brojna djela, koja su ocijenjena kao izuzetno korisna, od kojih izdvajamo:

· GARAIBUL-KUR'AN VE REGAIBUL-FURKAN – njegov dobro poznati tefsir,
· EVKAFUL-KUR'AN – po uzoru na djelo cuvenoga Sedžavendija,
· LUBBUT-TE'VIL po uzoru na djelo cuvenoga Abdurrezzaka el-Kašanija,
· ŠERHUŠ-ŠAFIJE (poznato i kao: ŠERHUN-NIZAM) – komentar Ibn Hadžibovoga djela iz oblasti morfologije,
· TA'BIRUT-TAHRIR – komentar djela Nesiruddina et-Tusija,
· TEVDIHUT-TEZKERETIN-NESIRIJJE - takoder komentar Tusijevoga djela,
· RESAIL FI 'ILMIL-HISAB.

Tefsir

Nejsaburijev tefsir GARAIBUL-KUR'AN VE REGAIBUL-FURKAN spada u red istaknutih djela na podrucju tumacenja Kur'ana. Najcešce se ubraja u racionalone tefsire. Buduci da je štampan u tri toma, srednje je velicine. Kao što su cinili brojni drugi mufessiri, i Nejsaburi se pri pisanju svoga tefsira služio komentarima prethodnih ucenjaka. Može se reci da se najviše koristio Razijevim i Zamahšerijevim komentarima Kur'ana, ali je navodio i mišljenja ostalih komentatora Kur'ana i stavove istaknutih ashaba i tabiina, te, nerijetko, iznosio i vlastita mišljenja, dajuci i svoj originalni doprinos tome djelu.

Prilikom navodenja rijeci nekog od prethodnih ucenjaka on se nije zadovoljavao samo sa pukim citiranjem, nego je, kada god je osjecao potrebu za tim, komentarisao te rijeci, dodavao svoje stavove i ispravljao ono što bi smatrao da nije u redu. cesto se pozivao na Zamahšerija, rijecima: 'Autor Keššafa kaže...', ili: 'Džarullah kaže...' a nekada je znao navoditi i oprecne stavove Zamahšerija i Razija, pa bi se onda stavljao u ulogu sudije i ocjenjivao bi cije rijeci su ispravnije. Tako npr. pri tumacenju rijeci Uzvišenog: '... a na Danu sudnjem Zemlja sva u šaci Njegovoj je, a nebesa smotana ispod Njegove desnice!,' on navodi Zamahšerijeve rijeci, prema kojima ne treba shvatiti da se tu doslovno misli na Allahovu ruku ili desnicu, nego je cilj da se ukaže na Allahovu dž.š, velicinu i moc, a zatim navodi i Razijeve rijeci, koji polazi sa drugacijeg stanovišta, ali dolazi do istoga rezultata. Nakon toga on iznosi svoje rijeci, kojima ukazuje na to da se kod njih dvojice radi samo o razlici u metodi i da je to prividno razilaženje, uz napomenu da je dobro poznat stav prethodnih islamskih ucenjaka o tom i slicnim pitanjima. Naime, radi se o stavu tradicionalnih islamskih ucenjaka da stvari koje su teško spoznatljive, kao što je npr. spominjanje Njegovoga lica, ruke i slicno, treba vjerovati, bez ulaženja u detalje i bez pokušaja njihove potpune spoznaje.

Što se tice metodologije izlaganja u Tefsiru, može se reci da je Nejsaburi koristio originalan, pa možda cak i jedinstven metod prilikom tumacenja kur'anskih ajeta. Naime, nakon citiranja odredenoga ajeta on najprije navodi varijante razlicitoga ucenja pojedinih rijeci u tome ajetu (kiraeti), navodeci pri tome samo deset priznatih (mutevatir) kiraeta i precizirajuci kojem kiraetu pripada odredeni nacin citanja pojedine kur'anske rijeci. Tome poslu prilazio je temeljito i ozbiljno, što se može vidjeti npr. iz obimnoga navodenja kiraeta na samome pocetku tumacenja sure El-Fatiha. Zatim ukazuje na mjesta na kojima se treba ili mora stati u toku ucenja toga ajeta, pojašnjavajuci, za svaki slucaj pojedinacno, zašto je tako. Nakon toga on pocinje sa tumacenjem samoga ajeta, navodeci prvo vezu izmedu tog i ajeta koji mu prethodi (munasebe), ili vezu izmedu nekoliko ajeta, ili vezu izmedu dvije susjedne sure. Pri tome se dosta koristi Razijevim tefsirom, jer je poznato da Razi posvecuje dosta pažnje toj tematici. Lijepim i tecnim stilom pojašnjava znacenje ajeta koje tumaci, otkrivajuci pri tome skrivena znacenja, tumaceci manje jasne dijelove, otkrivajuci znacenje alegorije, ako je ima, te pojašnjava metaforu i preneseno znacenje, ako ih ima. Nakon toga, poprilicno opširno izlaže zakljucke koje pojedini mezhebi izvlace iz datih ajeta, uz navodenje i ostalih dokaza mezhebskih ucenjaka za stavove koje nude, te uz davanje prednosti onima ciji stavovi izgledaju najutemeljeniji.

Pored toga, on ulazi i u rasprave na podrucju ilmul-kelama, navodeci stavove i dokaze ucenjaka ehli-sunneta i drugih ucenjaka o odredenom pitanju a onda, dokazuje ispravnost stavova ehli-sunnetskoga pravca i pobija stavove drugih pravaca. Tako npr. tumaceci rijeci Uzvišenog: 'Ima onih koji dolaze da te slušaju, ali Mi smo na srca njihova zastore stavili, da Kur'an ne bi razumjeli, i gluhim ih ucinili, pa i ako bi sve dokaze vidjeli, opet u njih ne bi povjerovali...' on istice da je taj ajet dokaz da Allah upravlja ljudskim srcima i da On daje da ljudi vjeruju ili ne vjeruju, te da mu'tezilije smatraju kako se ovaj ajet ne smije doslovno shvatiti, jer bi to onda bilo opravdanje za one koji ne vjeruju. Zatim navodi pet dokaza koje oni koriste za opravdanje vlastitoga stanovišta a onda ih sve pobija, dokazujuci ispravnost ehlisunnetskoga pravca.

Ajete koji govore o kosmosu i prirodnim pojavama Nejsaburi redovno tumaci, iznoseci tajne kosmosa i rijeci strucnjaka u prirodnim znanostima i filozofiji. Tako npr. tumaceci rijeci Uzvišenog: 'Pitaju te o mladacima...' on prvo navodi povod objave ajeta, zatim pokušava otkriti kakva se mudrost krije u Allahovom odgovoru na to pitanje, a onda detaljno obrazlaže zašto se Mjesec najprije vidi samo djelimicno – poput tankoga srpa, zašto se poslije povecava sve dok ne postane pun i zašto se potom smanjuje dok ga potpuno ne nestane, pa se ponovo pojavi. Sigurno je da je Razi utjecao na Nejsaburija u slucaju navodenja pojašnjenja kosmickih fenomena i filozofskih rasprava, ali je cinjenica da on cesto ne slijedi Razijeve stavove u vezi s tim pitanjem, nego iznosi vlastite dokaze i stavove. To je sasvim jasno u slucaju tumacenja prvoga i drugoga ajeta sure El-Infitar, gdje on ne samo da ima svoj stav, nego i pobija Razijev dokaz o nemogucnosti raspadanja nebeseskih tijela u višim sferama, što on navodi u svome tefsiru.

Slijedeca karakteristika njegovoga tefsira jeste ocit utjecaj sufijskih tumacenja, jer je i sam Nejsaburi bio jedan od istaknutih sufija. Naime, nakon što o ajetima koje tumaci iznese ono što se u klasicnim tefsirima navodi, on prelazi na aluzivno tumacenje ajeta, pri cemu navodi otkrovenja koja su data pojedinim sufijskim velikanima, te razne pobožne savjete, poucne dogadaje i mudre izreke. Sve to navodi s ciljem da citaoca potakne na pobožnost, skromnost i ustrajnost u vršenju ibadeta, tako da neki ucenjaci isticu kako ti pojedini savjeti znaju dirnuti citaoca do te mjere da i zaplace.

Neki su pokušali protumaciti pojedine Nejsaburijeve iskaze kao dokaz da je pripadao šiizmu. Medutim, ako se bolje promotre njegovi iskazi, može se zakljuciti da nije tako, iako je na nekim mjestima posebno isticao Aliju, r.a. Medutim, cinjenica je da se u njegovom tefsiru ne mogu naci pogrdne rijeci za prvu trojicu halifa – što je jedna od bitnih odlika šiija – nego ih on, naprotiv, spominje s dužnim poštovanjem. Na kraju Tefsira izricito izjavljuje da je slijedio samo ehlisunnetski pravac, bez priklanjanja nekom drugom pravcu. Uz sve to, on sasvim otvoreno, tumaceci 55. i 56. ajet sure El-Maide, istice da šiije ta dva ajeta uzimaju za dokaz da je Alija, r.a, trebalo da bude halifa odmah nakon Poslanika s.a.v.s, te pobija njihov stav i ukazuje na njegovu neispravnost i neosnovanost. Sve to ukazuje na cinjenicu da nema osnova tvrdnji da je pripadao šiitskome pravcu, nego je bio pobornik ehlisunnetskih stavova, koje je otvoreno branio, a opovrgavao je stavove ostalih pravaca.

Uvod u Tefsir

U uvodu u Tefsir Nejsaburi zahvaljuje Uzvišenome Allahu koji mu je podario znanje, kako u tradicionalnim tako i u racionalnim znanostima. Zatim istice da je tefsir najvrednija od svih znanosti, jer 'on je za ostale znanosti što i oci za ljudsko tijelo', te da su ga najbolji prijatelji molili i tražili od njega '... da napišem jedno tefsirsko djelo, koje ce sadržavati ono što je najvažnije u toj znanosti, u kojem cu navesti znanje preneseno od vjerodostojnih autoriteta: ashaba, tabiina i ostalih istaknutih i dokazanih islamskih ucenjaka iz prvih a i kasnijih generacija – neka ih Uzvišeni Allah obilno nagradi za njihova djela! Nakon toga zatražio sam pomoc od Uzvišenog i poceo sa pisanjem toga djela, priznajuci svoje manjkavosti i nedostatke, kako u toj, tako i u ostalim znanostima, ne dozvoljavajuci, poput nekih, da se zanesem vlastitim djelom, jer je Uzvišeni vec rekao: '... a vama je dato samo malo znanja.' ' I iz toga se vidi njegova skromnost i pobožnost, na što smo ranije ukazali.

Zatim on nabraja djela kojima se koristio prilikom pisanja svoga tefsira, na prvom mjestu spominjuci Fahruddina er-Razija uz cije ime koristi najljepše izraze poštovanja i epitete, nazivajuci ga, izmedu ostalog, 'najvrednijim imamom' i 'najistaknutijim islamskim ucenjakom kasnijih generacija'. Za njegov tefsir kaže da sadrži toliko tema, fetvi i korisnih naputaka da se ne mogu ni izbrojati, ali da je on ipak potežak za one koji hoce da se njime služe, pa je zato skratio Razijev tefsir, iznoseci zakljucke i rezultate do kojih je došao, ne ispuštajuci pri tome nijednu korisnu i interesantnu stvar iz njegovoga djela.

Zatim istice da je u svoje djelo uvrstio i ostale interesantne detalje koje je pronašao kod Zamahšerija ili drugih priznatih mufessira, te da je iznosio i vlastita saznanja, kojima ga je Allah obdario. Nakon toga on kaže da je 'navodio vjerodostojne kiraete, mjesta za stajanje u toku ucenja Kur'ana – sa obrazloženjima, te tumacenje kur'anskih termina i znacenje kur'anskih rijeci, ispravljajuci i dopunjujuci pitanja koja su navedena u ET-TEFSIRUL-KEBIRU i EL-KEŠŠAFU...' Potom on kritikuje one koji Kur'an tumace samo sa formalne strane - obracajuci pažnju na vanjsku formu i zvucnost izraza, te istice da je Kur'an tumacio i na drugaciji nacin, pokušavajuci otkriti dublji smisao kur'anskih rijeci i navodeci korisne savjete i hikaje koje poticu covjeka na izvršavanje Allahovih obaveza i klonjenje od Njegovih zabrana.
Nakon toga on dodatno pojašnjava kako se trudio da približi znacenje kur'anskih rijeci, tako što je otkrivao skrivena znacenja, objašnjavao manje jasne ajete, osvjetljavao i razotkrivao znacenje kur'anskih alegorija, metafora i izraza sa prenesenim znacenjem. On kaže da je to bio težak zadatak i da su rijetki strucnjaci koji ga mogu na odgovarajuci nacin izvršiti. Zatim, kaže da se maksimalno trudio da bi upotpunio to djelo, kako bi bilo izvanredno poput 'Sunca i punog Mjeseca', da bi se njime mogli koristiti i strucnjaci a i obican svijet. Pri svemu tome, kako sam kaže, trudio se da djelo ne bude preopširno – samim time i dosadno, a ni prekratko – te zbog toga teško razumljivo.

Završetak Tefsira

Na kraju Tefsira on ponovo ukazuje na to da njegov tefsir sadrži ono što je najvažnije u Razijevom tefsiru – koji opet u sebi sadrži vecinu svih ostalih tefsira – kao i ono što je najvrednije iz Zamahšerijevoga tefsira – koji je naišao na odlican prijem brojnih islamskih ucenjaka. Uz to, kako sam kaže, dodavao je interesantne teme koje nije našao u drugim tefsirima, ili je neke od njih našao ali su bile raštrkane i nesredene, ili preopširne i sa nepotrebnim detaljima. Potom istice da je u svome djelu navodio samo provjerene i poznate hadise, koristeci priznata hadiska djela i hadise iz Razijevog i Zamahšerijevog tefsira, sa izuzetkom hadisa u KEŠŠAFU koji govore o vrijednostima sura, jer su ih hadiski strucnjaci gotovo u potpunosti ocijenili nevjerodostojnim. Nakon toga on navodi autoritete na koje se pozivao pri svakoj pojedinoj disciplini: stajanje prilikom ucenja ajeta, povodi objave, jezicko znacenje rijeci, stilistika zajedno sa njenim disciplinama, šerijatski propisi, dublje znacenje kur'anskih ajeta, veza izmedu susjednih ajeta i sura, ponavljanja u Kur'anu i vrste manje jasnih ajeta.. Pored vec spomenuta dva mufessira, to su, izmedu ostalih, slijedeci autoriteti: Sedžavendi, Vahidi, Dževheri i Rafi'i.
Zatim obznanjuje da je na pravcu ehli-sunneta: 'Ovim svojim djelom promovisao sam pravac ehli-sunneta vel-džema'ata, iznoseci njegove osnovne postavke i dokaze, te prigovore koji su im upucivani i odgovore na prigovore.' Što se tice priznatih mezheba unutar ehli-sunneta, on kaže da je nepristrasno iznosio stavove i dokaze svakog mezheba, ne priklanjajuci se ni jednome i ne upuštajuci se u medusobne polemike i rasprave. Na samome kraju, on govori o tome koliko je trajalo pisanje njegovoga tefsira. S obzirom na ozbiljnost i obim posla, kaže da je bilo ocekivano da ga dovrši za onoliko godina koliko su vladale pravedne halife, tj. za trideset godina. Zatim kaže da je, Allahovom voljom, ipak to djelo uspio dovršiti za onoliko godina koliko je trajala vladavina Alije, r.a. – tj. oko cetiri i po godine – a da nije bilo nepredvidenih smetnji i problema, djelo je moglo biti završeno i za vladavine Ebu Bekra, kao što je uradio i sam Zamahšeri. Poznato je, naime, da je Zamahšeri u uvodu u svoj tefsir naveo da je pisanje tog djela trajalo koliko i period vladavine Ebu Bekra, tj. nešto više od dvije godine i cetiri mjeseca.

Vrijednost Tefsira

Uzevši sve navedeno u obzir, jasno je da Nejsaburijev tefsir spada u red istaknutih, pogotovo tradicionalnih tefsira i da je neophodan svakome ko se namjerava ozbiljno baviti izucavanjem Kur'ana i kur'ansko-tefsirskih znanosti. Nije onda cudno što su mnogi islamski ucenjaci izrekli rijeci hvale za to djelo, kao što je ucinio npr. autor djela REVDATUL-DŽENNAT: 'Nejsaburijev tefsir jedan je od najboljih komentara Allahove Znamenite Knjige, spada u red tefsira koji navode najviše korisnih detalja pri tumacenju i samih izraza a i znacenja kur'anskih rijeci. To je jedan od tefsira koji navode najviše korisnih zakljucaka, na osnovu i forme i suštine ajeta...' Jednom je štampan na margini Taberijevoga tefsira, a drugi put samostalno, u tri toma.