bio jednom jedan dom

Prije nekoliko dana, u Sarajevu je donesena jedna presuda.
Prije nekoliko dana u Sarajevu je zgažena pravda i pravicnost.
Kontinuitet nemorala, dvolicnosti, priznanja prava jaceg, se nastavlja.
Evropa na velika vrata ulazi u Bosnu i Hercegovinu.

Evropa, u kojoj vladaju socijaldemokrati, koja svojevremeno žrtvi agresije i narodu osudenom na biološki nestanak nije dozvolila dizanje embarga na uvoz naoružanja u Bosnu i Hercegovinu (dakle, evropski socijaldemokrati), sa bajkama o ljudskim pravima, svetosti svojine, pokaza nam, jednom odlukom Doma za ljudska prava Bosne i Hercegovine, svu strahotnost buducnosti, koja nas ocekuje, kada jednom naši socijaldemokrati krenu da nas vode putevima evropskih mjerila.
No, krenimo redom.

Opcim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini, koji se cesto zove i “Dejton”, po gradu gdje je naturen, legalizovana ja ratna pljacka, osvajanja i blagoslovljen zlocin, kao cilj rata. Tamo i tim Sporazumom, priznato je postojanje entiteta koji je sebi dao ime Republika Srpska. Ta 'res publica' - stvar naroda nastala je iz stradanja 200.000 pripadnika drugog naroda, onih koji su ponekad imali i podobna imena, ali drugaciji vjerski kod kojeg ta 'Narodna Stvar' nije željela imati niti priznati na svom prostoru. A medunarodni krojaci pravde sve su to i ozakonili.
Istim Sporazumom, da bi oprali savjest, uspostaviše i Dom za ljudska prava, da bi žrtvu ostavili u blaženoj zabludi, da ce se nepravda ipak moci ispraviti.

Onda je Dom poceo da dijeli svoju pravdu.
Najprije je onima koji su pucali po Sarajevu, koji su na taj grad, za vrijeme radanja buduceg entiteta, ispalili preko tri miliona granata kalibra veceg od 20 mm, vratio stanove, u kojima su, silom prilika, kao privremeni i nevoljni stanari, stanovali oni, koji su, tužnim izbjeglištvom, uspjeli preživjeti i daleko od ognjišta saznali za radanje entiteta. Dom nije interesovalo to što su ti stanovi kupljeni za bagatelu, niti što je novac od njihove prodaje završio u Beogradu i korišcen za ubijanje Sarajeva. Po mišljenju Doma za ljudska prava ovdje moral baš i ne igra neku osobitu ulogu. Kažu, imovina je imovina i mora se štititi. Pravnicki, nema se mnogo toga prigovoriti ovakvoj odluci, pa žrtva rece sebi: Neka pravde, makar i nemoralna bila!

Poslije, pravedno rekoše da se u šeher Banja Luci može ponovo izgraditi Ferhadija džamija, na istom mjestu, gdje joj osvajaci nekih novih pobjeda utrše svaki trag postojanja. No, nakaznost i ljepota nikada ne mogu skupa. Bojeci se ljepote, pobornici onog drugog, ne dozvoliše da se odluka kazanog Doma provede i Ferhadija osta nedosanjani lijepi san. To za što je poslužio navedeni papir - odluka nije mnogo zabrinulo mudre sijede glave koje (makar i nemoralnu) pravdu dijele. Oni su pravdu podijelili.

Prije neki dan iste mudre, sijede glave sjedoše da opet pravdu dijele.
I, bogme, podijeliše je, tako da od te pravde boli glava, boli duša, boli… Podijeliše je, baš onako, evropski, civilizacijski, uz puno poštovanje ljudskih prava nasilnika, strogo se držeci slova i duha Sporazuma iz Dejtona. Kako je Sporazum legalizovao genocid i blagoslovio kradu i pljacku, a kaznio žrtvu zbog patnje i bola, tako i kazani Dom presudi da se džamija u Divicu i džamija u Zvorniku ne mogu napraviti tamo gdje su bile. Ovaj put, sijede, mudre glave nije bilo briga što je Srpska pravoslavna crkva ukrala zemlju Islamske zajednice i napravila crkvu. Ili, baš zato, da se ne bi dirala crkva, pa makar napravljena na ukradenoj zemlji. Možda i zato što je zemlja vlasništvo Islamske zajednice. Znamo li kako se ta Evropa blagonaklono odnosila prema nestanku bosanskih muslimana, kako je ta ista Evropa izrucila 10.000 Srebrenicana njihovim dželatima, kako je izjednacila žrtvu i dželata, cini nam se vjerovatnim da su mudre i sijede glave u Domu, zakljucile da za muslimane nema ljudskih prava u civilizovanoj Evropi. Nismo Srbi, pa da do besvijesti guslamo o planetarnoj zavjeri protiv nas, ali cinjenice govore da za nas, bosanske muslimane u Evropi imaju samo dva ljudska prava (ali i obaveze): da nestanemo i da to, po mogucnosti ucinimo bez mnogo galame, da ne bismo mnogo bihuzurili miran san i mirnu savjest civilizovane Evrope. Drugog objašnjenja iz odluke i poruke Doma za ljudska prava mi ne možemo izvuci. Ocito je da, quod licet Iovi, non licet bovi, odnosno, što je dopušteno Srpskoj pravoslavnoj crkvi (da na otetom /prokletom/ pravi crkvu), nije dopušteno Islamskoj zajednici (da na svom pravi džamiju).

Isti Dom je rekao da Islamska zajednica ne može praviti džamiju u Zvorniku, na mjestu gdje je ranije bila. Ta je džamija, inace, prva obešcašcena, kada je civilizovani Evropljanin Arkan (Željko Ražnatovic), došao da u Zvorniku, nekulturnim i necivilizovanim muslimanima (cija Sveta Knjiga proklinje ubistvo nevinog covjeka kao najveci grijeh) promoviše evropske vrijednosti i oduci ih od njihove covjekoljubive zaostalosti. Pošto se recenog Doma ne ticu pitanja morala, necemo ovaj put o nužnosti moralne satisfakcije, da se obnovi Božija Kuca i sa nje skine prljavština ucinjenog bešcašca.
Govoricemo o pravu na svojinu (vidi pod: Evropska Konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, pa onda, Prvi protokol i još: clan 1), a možemo i o zaštiti prava na svojinu (opet, vidi pod: Evropska Konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, pa još i clan 13).

Nekada je Islamska zajednica imala pravo na svojinu na zemljištu na kojem je bila džamija. Onda se 'Narodna Stvar' pa joj tu zemlju oteše haramije. Malo poslije, dode Sporazum iz Dejtona i njegovo cedo, Dom za ljudska prava, a nekako u isto vrijeme bjelosvjetski pravdoljupci napisaše Ustav
Bosne i Hercegovine u kome rekoše da medunarodni dokumenti o zaštiti ljudskih prava imaju primat u primjeni nad nacionalnim pravom.

Veliki naivci, ali ne Generalicevi nasljednici, nego oni iz Islamske zajednice ponadaše se da ce, po clanu 13 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, imati “djelotvorna pravna sredstva pred nacionalnim organima, uprkos tome što su povrede (prava i sloboda priznatih Konvencijom – izdvojio autor) pocinila lica koja su djelovala u svojstvu službenih lica”. U svojoj djecijoj lahkovjernosti, pomisliše da je djelotvorno pravno sredstvo aplikacija, a nacionalni organ, Dom za ljudska prava. Konacno, najnepokolebljiviji optimisti, pomisliše da ce mudre sijede glave iz Doma za ljudska prava primijeniti clan 1 Prvog Protokola Konvencije, po kome “Svako fizicko ili pravno lice je ovlašteno da mirno uživa svoje vlasništvo”. Njihova logika bila je jednostavna: ako imitacije državnih organa entiteta sa enormnom srpskom vecinom, nece da postupaju po imitaciji zakona koje su donijeli, onda ce Dom za ljudska prava, postupajuci po Ustavu Bosne i Hercegovine, neposredno primijeniti Konvenciju, kao medunarodni dokument o zaštiti ljudskih prava.
I Dom je, ali, baš onako, stvaralacki i kreativno primijenio Konvenciju. Pojednostavljeno, rekao je: kradljivci i uzurpatori, ostanite na ukradenom i uzurpiranom, a vlasnici, marš nazad, ne gajite nadu da cete biti “ovlašteni da mirno uživate svoje vlasništvo”.

Da zakljucimo.
Srpska pravoslavna crkva imala je historijsku šansu da sa sebe skine stigmu duhovnog mentora genocida nad bosanskim muslimanima i da sama traži uklanjanje crkve sa otete (proklete) zemlje i sama zatraži da se obnovi džamija, koja je obešcašcena u njeno ime i njenim znamenjem. Time bi napravila otklon od zlocina i dokazala da je njena duhovnost zloupotrijebljena. Tako bi uradila nemjerljivu moralnu katarzu.
Dom za ljudska prava je imao mogucnost da se potvrdi kao ustanova kojoj se može i mora vjerovati. On je imao mogucnost da, svojom odlukom, ispravi nepravdu i nakaradu, ucini malo ljepšom i ljudskijom. No, krecuci se u zacaranom krugu dvojnih aršina prema islamu i muslimanima, koji je inace svojstven evropskom stilu i nacinu razmišljanja (a, Evropom vladaju socijaldemokrati), aminovao je kradu i otimacinu tudeg i tome još dao autoritativnu auru medunarodnih dokumenata o zaštiti ljudskih prava.

Naravno, cedo Sporazuma iz Dejtona nije ni moglo, niti je htjelo imati vece domete. Sporazum je, priznanjem novorodenog, legalizirao nacin na koji je ono nastalo. Logicno je da ni Dom za ljudska prava ne može štiti ljudska prava, nego samo potvrditi grubu istinu, koje bosanski muslimani moraju biti svjesni: ništa što se u toku rata, a i poslije njega dešavalo nije bilo slucajno. U Bosni je uraden prljavi posao za Evropu. To je Sporazum iz Dejtona ovjerio, a svoj dio zadatka u vezi s tim ima, kao što se da vidjeti Dom za ljudska prava.