imansko poimanje prirodnih pojava

Allahov Poslanik bi pribjegavao dovi kada bi vidio oblak na nebu ili osjetio vjetar u zraku.
Prenosi se od Aiše, r.a, žene Allahovog Poslanika, s.a.v.s, da je rekla: 'Allahov Poslanik, s.a.v.s, bi, kad puše jak vjetar, govorio: 'Gospodaru moj, ja od tebe tražim njegovo dobro i dobro koje je u njemu, dobro koje s njim šalješ. Uticem ti se od njegovog zla kao i zla što ti sa njim šalješ.' Aiša takode kaže: 'Kad bi se nebo žestoko naoblacilo, promijenio bi boju lica (preblijedio), izlazio bi i ulazio, odlazio i vracao se, a kad bi pala kiša, to bi od njega otišlo. To bi prepoznala po njegovom licu.' Aiša, r.a, je potom rekla: 'Upitala sam za razlog.' On je odgovorio: 'Može da bude, o Aiša, kao što je rekao narod Ad: 'I kad ugledaše oblak na obzorju, koji se prema dolinama njihovim kretao, povikaše: 'Ovaj nam oblak kišu donosi.' (El-Ahkaf, 24) U drugoj predaji se kaže da bi, kada ugledao kišu rekao: 'Milost.'
Prenosi se od Zejda ibni Halida el-Džuhenija, r.a, da je rekao: 'Klanjao nam je Allahov Resul, s.a.v.s, sabah na Hudejbiji, nakon kiše koja je padala te noci. Kada je Allahov Poslanik završio, obratio se ljudima i rekao: 'Znate šta kaže vaš Gospodar?' Odgovorili su: 'Allah i Njegov poslanik znaju.' On je kazao: 'Osvanu od mojih robova mu'min i kafir. Što se tice onoga koji kaže: Opskrbljeni smo kišom, Allahovom dobrotom i milošcu, on me je povjerovao a zanijekao zvijezde. Dok onaj koji kaže, to je zbog izlaska ove ili one zvijezde, taj je mene zanijekao a povjerovao u zvijezde.'
cudna li je stvar u ovom vremenu gdje su neki ucinili nauku novim bogom, idolom za zavodenje, uzdižuci ga kako bi opravdali sve što se dešava u prirodi od dogadaja i pojava. On to sve pripisuje prirodnim pojavama ili svemirskim zakonima, a da nešta od toga ne pripiše Allahu, ili da to tretira kao iskušenje koje je upravljeno ljudima kako bi se ljudi Njega sjetili. To je, pogotovo, izraženo kada se ispostavilo da su ljudi nemocni da poprave ono što su pokvarili svojim lošim postupcima, onim do cega ih je doveo njihov razum kao i mnoštvo pocinjenih grijeha. Kandže njihovih grijeha ih prihvataju iz svih pravaca, što cini da osjecaju smrt i išcekuju propast svakog trenutka.
Unatoc svom tom fesadu i dominirajucem zlu, niko od njih ne diže glas kako bi obznanio da je ono što im se dešava opomena da ce ih Allahova srdžba uništiti ako budu u svom nevjerstvu lutali i u svojoj zabludi ostali ravnodušni.

Stanovište vjernika

Vjernik svoje stanovište za ono što se dešava oko njega crpi iz upute Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Kada bi vidio oblak na nebu ili osjetio vjetar u zraku, prepoznalo bi se na njegovom licu kako se promijenio. Takav treba da bude i vjernik u odnosu prema prirodnim pojavama. Treba da preovladava strah, uz nadu, kao što bi Allahov Resul, s.a.v.s, kada bi vidio vjetar i oblak, promijenio boju lica. Tada bi se obratio Allahu moleci: 'Gospodaru moj molim te za njegovo dobro a uticem ti se od njegovog zla.'

Nije se smirivao niti mu se radost vracala sve dok kiša ne padne. Tada bi rekao: «Milost».
Kolike li razlike izmedu odnosa muslimana prema prirodnim pojavama i odnosa nemuslimana. Šejtan nemuslimanima uljepšava njihove postupke tako da sve što se dešava pripisuju prirodi, potpuno zaboravljajuci i sasvim zanemarujuci Allaha, Njegovo upravljanje dogadajima, Njegovu dominaciju nad svim što je u prirodi. On raspolaže svime na principu: 'Budi', bez obzira na znakove (zakone) koje je stvorio u prirodi, On osobno nareduje, ako hoce, izvrši ih, a ako hoce poremeti ih.
Allah nam je ispricao nešto od toga u Kur'anu. Vatra koja po svojoj prirodi prži, bila je hladna i spasonosna za Ibrahima, a.s. Ona je samo spržila konopac kojim su bile vezane njegove ruke i noge.

Voda koja potapa, preobrazila se u suh put, a tekla je s obje srane, kao visoki brijeg, ali samo za Musaa, a.s, i vjernike koji su bili sa njim. Poslije toga je tekla kao voda koja je potopila fir'auna i njegovu vojsku.
Kit koji uništava sve što proguta bio je lada spasa za Junusa, a.s. U svemu tome ima pouke za umom obdarene.
Stvarnost koju opetovano posmatramo potvrduje ono što je spomenuto. Kiša koja silazi na neke krajeve biva radosna vijest i milost, put ka oživljavanju mrtve zemlje, te covjeka koji je bio gotovo osuden na propast. U drugim krajevima pak kiša padne u bujicama i sve uništi brišuci sa lica zamlje naselja, ostavljajuci samo tragove onog što je postojalo. U prici o narodu Ad je sasvim jasna lekcija. Kur'an nam ju je ispricao da bude savjet i pouka za vjernike. Oni su bili nosioci jedne blistave civilizacije, impozantnih dvoraca, bašci punih obilnih plodova. Allah, dž.š, kaže: 'zašto na svakoj uzvisici palate zidate, druge ismijavajuci – i podižete utvrde kao da cete vjecno živjeti, a kada kažnjavate, kažnjavate kao silnici? Bojte se Allaha i Meni budite poslušni. Bojte se Onoga koji vam daruje ono što znate. Daruje vam stoku i sinove i bašce i izvore.' (Eš-Šuara, 128-134)

Civilizacija koja nije imala premca, uništena je za jedan trenutak. 'I kad ugledaše oblak na obzorju, koji se prema dolinama njihovim kretao, povikaše: 'Ovaj nam oblak kišu donosi!' 'Ne, to je ono što ste požurivali, vjetar koji vam bolnu patnju nosi, koji voljom Gospodara svoga sve ruši.' (El-Ahkaf, 24-25)
Kako se može uporediti ova kiša sa kiselim kišama o kojima danas govore naucnici?!
Kad je rijec o Nuhovom, a.s, narodu, oni su potopljeni bujicama sa neba i izvorima iz zemlje. 'I on je Gospodara svoga zamolio: 'Ja sam pobijeden, ti se osveti!' I mi smo kapije nebeske pootvarali vodi koja je neprestano lila, i ucinili da iz zemlje izvori poteku i vode se sastale kako je odredeno bilo.' (El-Kame, 10-12)

Allahove rijeci potvrduju da su bile razlicite kazne za poricaoce: 'A i Ada i Semuda – ostaci domova njihovih su vam vidljivi – šejtan im je lijepim postupke njihove predocio, pa ih ako su razumni bili, od pravog puta odvratio. I Karuna i faraona i Hamana; Musa im je jasne dokaze donio, ali su se oni oholo na zemlji ponijeli i kaznu nisu izbjegli. I sve smo prema grijesima njihovim kaznili; na neke vjetar pun pijeska poslali, a neke strašnim glasom uništili; neke u zemlju utjerali, a neke potpili. Allah im nije ucinio nepravdu, sami sui sebi nepravdu nanijeli.' (El-Ankebut, 38-40)
Zar ljudski rod ne preživljava danas isto stanje? Šejtan im je uljepšao njihova loša djela, te ucinio da misle kako rade dobra djela. Oni s tim samo sebi cine nasilje koje im donosi propast zbog mnoštva grijeha kojim su privukli srdžbu nebesa i zemlje. Zemlja i nebo su puni grijeha koje ljudi cine. Kada bi oni odlucivali (Zemlja i nebo), Zemlja bi se raspukla pod njihovim nogama i progutala sve što je na njoj, i nebo bi se raspuklo iznad njihovih glava i izlilo na njih cašu svoje srdžbe. Medutim, to je Allahova milost koja odgada ali ne i zaboravlja. Tako se desi da covjek ne bude kažnjen za sve grijehe na dunjaluku, tako da život traje sve dok ne dode strašan glas kojim ce se najaviti smak svijeta. Allah, dž.š, kaže: 'Kada bi Allah ljude zbog grijeha njihovih kažnjavao, ništa živo na zemlji ne bi ostavio, ali on ih do roka odredenog ostavlja, i kad rok njihov dode, ni za tren ga jedan ne mogu ni odgoditi ni ubrzati.' (En-Nahl, 61)
Prirodni zakoni pokatkad izostanu
Allahova mudrost je htjela da se uzroci vežu sa posljedicama a rijetko kad prirodni zakoni u svemiru izostanu, što je dovelo do toga da covjek po njima sve mjeri i tumaci. Ponekad prirodni zakoni izostanu, kako bi Allah pokazao svoje ajete, i uvjerio nas da je On Taj koji cini. Mi to prihvatamo cvrsto vjerujuci da je Allah to ucinio. To je ono što potvrduje ovaj hadis. Prenosi se od Ebu Hurejre da je cuo od Allahovog Poslanika, s.a.v.s, kako je rekao: 'Nije Allahov zakon da vam bude uskracena kiša, nego je zakon da budete darovani neprestanom kišom, tako da ništa ne nikne iz zemlje.' Zbog toga bi Allahov Resul, kada bi ugledao kišu rekao: 'Obilna i korisna neka bude.'
Stvari tako teku. Vjernik mora da bude siguran u Allahovu moc i da se krece (radi) u prirodi aktivno uzimajuci u obzir zakon uzroka i posljedica, oslanjajuci se na Allaha u svakoj Njegovoj odredbi. Što se tice nevjernika, oni se ovom izruguju. Nama ne preostaje ništa drugo nego da kažemo ono što nas je poucio Allah: 'I reci onima koji nece da vjeruju: 'Radite što god možete, i mi cemo raditi – i cekajte, i mi cemo cekati.' (Hud, 121-122)

Primjeri iz stvarnosti

Stvarnost koja se opaža i dogadaji koji se ponavljaju potvrduju to. Svakog dana citamo i slušamo o zemljotresima koji ruše gradove i bujicama koje ruše sve pred sobom.
Navešcemo samo neke vijesti o kataklizmama i ono što su prouzrokovale kako bi se kroz njih vidjela Allahova moc i milost, i kako bi ljudi, kada im se to desi shvatili to kao opomenu. Allah, dž.š, kaže: 'Zar oni ne vide da svake godine jedanput u iskušenje padaju, pa opet-niti se kaju niti se opamecuju.' (Et-Tevba, 26)
Geološki centri u Havajima i Australiji registrovali su zemljotres jacine sedam stepeni po Rihteru na sjeverozapadnim obalama Papue Nove Gvineje. To je uzrokovalo pojavu tri ogromna vala, cija je najveca visina dostigla deset metara, koji su udarali u obale Papue Nove Gvineje blizu grada Itabija u mrkloj noci. Ubijeno je oko hiljadu osoba, ili više, a to mjesto uništeno je u potpunosti. Mještani su kazali: 'Doista, buka talasa bila je kao zvuk ratnih mlaznih aviona koji se spremaju za spuštanje. Valovi su se, pokatkad, kretali brzinom hiljadu kilometara na sat.
Najrazornije oluje desile su se 27. avgusta 1973. godine valom erupcije vulkana Krakatao, izmedu ostrva Jave i Sumatre u Indoneziji. Oluja je uzrokoala valove koji su dostigli visinu 30 metara, a njihova brzina kretala se izmedu 560 i 720 km na sat i ubila je više od 36.000 osoba.

Svježe je i sjecanje na zemljotres u Turskoj, koji se desio prošle godine. Kao što se culo, njemu je prethodio atak na Kur'an na jednoj bestidnoj zabavi.
Drugi primjer je namaz za kišu u Turskoj, koju je bila pogodila žestoka suša ukojoj je to vrijeme Nedžmuddin Erbakan imao važnu funkciju. U Turskoj je tada bila svjetovnjacka vlada koja je prekinula sve veze sa islamom i njegovim propisima. Njihove partije su se izrugivale Erbakanovom pozivu za salatul-istiska. Novine su pocele pisati šaljive dosjetke i izrugivati se islamu. Unatoc tim napadima Erbakan i iskreni muslimani nisu izgubili pouzdanje u Allaha i nije se uvukla sumnja u njihova srca, nego su izišli potištenih srca, povezanih ruku i skrušeno stupili u namaz. Samo što su klanjali namaz i proucili dovu, nebesa su se otvorila i Allah je spustio kišu, koja je bila kao srdžba za srca neprijatelja a lijek za srca vjernika.

Hidžazi Ibrahim

El-Mudžtemea br.1408 11-17. jun, 2000. godine