dokle ce trajati teror nad palestincima

Jedan od najakutnijih problema današnjice i jedan od najduže prisutnih problema na svjetskoj sceni jeste problem Palestine, odnosno zlocinacka i genocidna
politika izraelskoga okupatora nad nedužnim autohtonim palestinskim,
vecinom muslimanskim, stanovništvom. Ovo je pokušaj osvjetljavanja toga problema, analize stanja i prijedlozi za njegovo konacno rješenje.

Ono što se u zadnjih mjesec dana dešava u Palestini ne može ostaviti ravnodušnim nikoga ko u sebi ima imalo ljudskosti, osjecaja za pravdu i poštivanje osnovnih ljudskih prava. Izraelski okupatori na najokrutniji nacin i zlocinackim metodama, od 28.09.2000. godine svakodnevno, upotrebom najsavremenijeg oružja i oruda, napadaju goloruki palestinski narod, u krvi ugušeci njihove zahtjeve i napore za ostvarenje osnovnih ljudskih prava: prava na život, slobodu, domovinu i vjeru! Do vremena pisanja ovoga clanka (25.10.2000.) izraelski vojnici svirepo su ubili preko 130 nenaoružanih palestinskih civila, od kojih je oko tridesetero djece, a preko dvije hiljade osoba su teže ili lakše ranili! Mirovni pregovori, pod pokroviteljstvom SAD-a i dalje se održavaju, samit na arapskom vrhu je takoder održan, medutim, još nema naznaka smirivanja situacije u regionu, niti kraja padanju nevinih ljudskih žrtava. Da bi se aktuelni dogadaji bolje shvatili, moramo se vratiti izvoru problema i utvrditi koji su historijski korijeni zla na tome prostoru, te kome odgovara ovakva situacija i zašto je pomaže.

Historijski korijeni problema

Srž problema Palestine jeste u tome što jevreji, ili barem njihovo vodstvo i dobar dio naroda, smatra da oni imaju ekskluzivno pravo na tu teritoriju. Oni se pri tome pozivaju na Bibliju i na historijske argumente, odnosno na nekadašnju jevrejsku državu. Medutim, dobro upuceni u tu problematiku potpuno su ubijedeni da za to nema nikakve osnove, tako da ne treba cuditi što Rože Garodi, ucenjak svjetskoga glasa koji je poklonio najvecu pažnju tome problemu, tvrdi da 'Izrael ne posjeduje legitimitet – ni historijski, ni biblijski, ni pravni – u pogledu prostora na kojem je osnovan.'

Naime, ako se uzmu u obzir historijski podaci, onda je sasvim jasno da jevreji nemaju ekskluzivno pravo na državu na prostoru Palestine. Prvo, zato što su na tim prostorima Arapi živjeli od kako se zna za civilizaciju na njima, tj. od oko 3.500 godina prije nove ere. Tada su, sa Arabijskoga poluotoka, arapska plemena Ken'anaca i Jebusita doselila na prostore Palestine, gdje su živjeli bez znacajnijih problema sve do dvanaestog stoljeca prije nove ere, kada ih pocinju napadati židovska plemena. Sam Jerusalim izgradilo je arapsko pleme Jebusiti, oko 3.000 godina p.n.e. Kao plod dugotrajnih napada i nemilosrdnih obracuna sa domacim arapskim stanovništvom, što je opisano i u samoj Bibliji, jevreji oko 1.000 godina p.n.e. osvajaju Jerusalim i formiraju svoju državu na vecem dijelu palestinske teritorije. Medutim, vec oko 930. godine p.n.e. ta država se cijepa na dvije zasebne kraljevine, od kojih je sjeverna zadržala ime Izrael a južna se zvala Juda (ili: Jehuda), cija je prijestonica bila Izrael. Ubrzo su izmedu te dvije države izbili sukobi i vodeni su dugogodišnji ratovi. To su iskoristili Ašorijanci, zauzevši državu Izrael u borbama 740-732. godine p.n.e, nakon cega je država Juda bila prisiljena placati danak Ašorijancima. Ona je opstala do 586. godine p.n.e, kada te prostore zauzimaju Babilonci, cime se završava vladavina jevreja bilo kojim dijelom Palestine.

Nakon toga tim prostorima vladaju razlicite dinastije: Perzijanci, Grci i Rimljani, sve do 638. godine nove ere, kada Arapi-muslimani, u vrijeme vladavine halife Omera, r.a, osvajaju Jerusalim i ubrzo zatim cijeli prostor Palestine. Otada, pa sve do 1918. godine, muslimani vladaju Palestinom (sa izuzetkom XII i dijela XIII stoljeca), a Arapi cine veliku vecinu njenoga stanovništva sve do 1948. godine, kada se na nepravedan nacin, masakrima i zlocinima, uspostavlja bespravna tvorevina, zvana Država Izrael. Dakle, ako se uzme u obzir da su jevreji na tom prostoru Palestine, ili na nekim njenim dijelovima, imali svoju državu, ili države, najviše oko cetiri stotine godina, te da su muslimani tim prostorom vladali, sa malim prekidom, posljednjih preko 1.200 godina, sasvim je jasno cija je Palestina i ko ima historijsko pravo na nju. Kao što istice Rože Garodi, historijski gledano, veca prava bi mogli polagati Indijanci na Ameriku, Italijani na Francusku, Arapi na Španiju i mnogi drugi narodi na prostore kojim su nekada vladali, nego jevreji na prostor Palestine!
Što se pak tice biblijskoga legitimiteta, jevreji ga pokušavaju crpiti iz samo jednoga stiha u Starom Zavjetu, kojim se, prema njima, Bog obraca Abrahamu, tj. Ibrahimu a.s.: 'I dacu tebi i sjemenu tvojemu nakon tebe zemlju u kojoj si došljak, svu zemlju Hanansku u državu vjecnu, i bicu im Bog.' Oni se pozivaju na taj stih, htijuci njime dokazati da je Božja volja da oni gospodare tim prostorima. Medutim, i po samoj Bibliji (a svakako po Kur'anu i historijskim podacima) neosporna je cinjenica da ni jednim dijelom Palestine nisu vladali ni Ibrahim, niti njegovi sinovi: Ismail i Ishak, a ni njegov unuk Jakub, kao ni njegovi praunuci: Jusuf, a.s, i njegova braca! Dakle, sama Biblija pobija proklamovanu tvrdnju u navedenom stihu! Pored toga, ako se uzme u obzir da je ta tvrdnja tacna, pitanje je na koga se ona odnosi, buduci da od Ibrahima, a.s, porijeklo vode i Arapi i Jevreji, jer su Arapi potomci Ismaila a Jevreji potomci Ishaka, a.s. Dakle, sasvim je jasno da ni Biblija ne daje ekskluzivno pravo jevrejima da formiraju izraelsku državu na teritoriji Palestine!

Znacaj Palestine i Jerusalima

Božja volja je htjela da prostor Palestine, a pogotovu Jerusalim bude interesantan za pripadnike svih triju 'nebeskih religija', zbog cega se njihovi interesi preplicu kada je taj prostor u pitanju. Zajednicki interes proizilazi iz cinjenice da su na tim prostorima boravili mnogi Božji poslanici: Ibrahim, Ismail, Ishak, Jakub, Jusuf, Lut, Musa, Isa, a.s, itd. Sve njih, osim Isaa (kojeg ne priznaju jevreji), priznaju i muslimani i kršcani i jevreji, te pripadnici te tri religije imaju i danas posebna mjesta, svetišta i hramove na tome prostoru.

Pored toga, za muslimane taj prostor dodatno je interesantan zbog više razloga, od kojih su najvažniji slijedeci:
1. U Jerusalimu se nalazi 'El-Mesdžidul-aksa', džamija koja uživa poseban ugled kod muslimana, odmah nakon Kabe u Mekki i Poslanikove, s.a.v.s, džamije u Medini. Naime, prema hadisima Muhammeda, s.a.v.s, onaj ko obavi namaz u El-Mesdžidul-aksau ima nagradu kao da je klanjao 500 namaza u nekoj drugoj džamiji! Veca nagrada se dobija samo ako se klanja kod Kabe ili u Poslanikovoj s.a.v.s. džamiji u Medini. Zbog toga Muhammed, s.a.v.s, preporucuje da se ne treba spremati i posebno ici u bilo koju, osim u te tri džamije.
2. Nakon propisivanja obaveze klanjanja namaza, ashabi predvodeni Muhammedom s.a.v.s. najmanje šesnaest mjeseci okretali su se u namazu prema El-Mesdžidul-aksau, pa se zato kaže da je on 'ulel-kibletejni', tj. prva od dvije kible prema kojima su se muslimani okretali u namazu.
3. Muhammed, s.a.v.s, je, u noci Israa i Mi'radža, posjetio prostor El-Mesdžidul-aksaa, predvodeci na njemu namaz u kojem su ucestvovali svi Božji poslanici! To je jedini slucaj takve vrste i jedino mjesto na Zemlji gdje se dogadaj takvoga znacaja desio.
4. Allah dž.š. govori o El-Mesdžidul-aksau, dajuci do znanja da je ne samo njega, nego i njegovu okolinu blagoslovio: 'Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom casu noci preveo Svoga roba iz hrama casnog u Hram daleki, ciju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. – On, uistinu, sve cuje i sve vidi.' To je prvi ajet sure koja je dobila ime po tome dogadaju, tj. dolasku Poslanika, s.a.v.s, u El-Mesdžidul-aksa (Hram daleki) u Jerusalimu, tako da se ona zove: El-Isra'. Pored toga, Uzvišeni za cijeli prostor Palestine kaže da ga je blagoslovio: 'I spasismo i njega i Luta u zemlju koju smo za ljude blagoslovili...'

Formiranje države Izrael

Nakon dviju pobuna Židova protiv Rimljana (70. i 135. godine n.e.) jevrejsko svetište Solomonov hram biva srušen do temelja a jevreji protjerani sa prostora Palestine, sa zabranom da se vracaju na njih. Nakon toga, jevreji sve do danas žive rasuti po raznim državama svijeta i u razlicitim uslovima. Cinjenica je da su se protiv njih u tome periodu u više navrata okretali razni narodi, obrušavajuci se na njih, vršeci genocid nad njima i pokušavajuci ih protjerati sa svojih prostora, što je sigurno zlocin i što niko ne može opravdati. Istini za volju, treba reci i to da su oni svojim lošim postupcima prema drugim narodima cesto izazivali njihov bijes, ali to opet nije razlog za odnos prema njima kakav je npr. imao Hitler prije i u toku Drugoga svjetskog rata. Medutim, isto tako je sušta istina da su se od svih naroda prema jevrejima kroz historiju najbolje odnosili narodi koji su se držali islama! Nepobitna je cinjenica da su 'katolicki kraljevi' Evrope koncem XV vijeka zajedno sa Arapima sa Pirinejskoga poluotoka protjerali i sve jevreje, te da su se oni tada vecinom nastanjivali upravo na podrucjima hilafeta, tj. podrucjima kojima su muslimani vladali, kada su izmedu ostalog došli i na prostore Balkana i u Bosnu! Takoder, cinjenica je da su krstaši, okupiravši Jerusalim i dio Palestine, protjerali sve jevreje iz nje, te da su se oni i prije i poslije krstaške okupacije, u vrijeme vladavine muslimana, mogli nastanjivati u njoj! 'I, dok su križari prilikom zauzeca Jerusalema 1099. godine spalili Židove u njihovoj sinagogi, Saladin je, nakon što je oslobodio ovaj grad, dozvolio Židovima da se vrate.'

Krajem prošloga stoljeca, osnivanjem politickoga cionizma kojem je na celu bio Teodor Hercl, pocinje znacajnija aktivnost na formiranju države Izrael. Hercl nije vjerovao u biblijske rijeci i nije mu prostor Palestine bio posebno interesantan, nego je on na nacionalnoj osnovi pokušao homogenizirati Židove i oformiti njihovu zajednicku domovinu, gdje god ona bila. Medutim, kod ostalih rukovodilaca cionizma preovladao je stav da ta država mora biti samo na teritoriji Palestine, bez obzira na to što se time krše sva prava domacega arapskog stanovništva i što za to nema opravdanja ni u historiji, niti u Bibliji a niti u bilo kojem kodeksu prava! Poznato je da su jevreji nakon toga nudili sultanu Abdul-Hamidu II ogromno blago da bi im dozvolio formiranje njihove državice na teritoriju Palestine, ali je to on odlucno odbio. Zato su sve ucinili da što prije izgubi položaj i ode sa vlasti!

Zatim su jevreji tražili podršku za ostvarenje toga svog nepravednog cilja od tada najmocnijih zemalja, prije svega Velike Britanije. Zahvaljujuci velikom utjecaju na njih, oni su to i uspjeli, tako da je Velika Britanija u novembru 1917. godine, neposredno pred njeno osvajanje Jerusalima, izdala cuvenu 'Balfourevu deklaraciju', kojom priznaju pravo jevrejima da osnuju vlastitu državu na teritoriji Palestine! Arthur Koestler je sadržaj te deklaracije prokomentarisao na slijedeci nacin: 'Jedan narod svecano je obecao drugom narodu zemlju treceg naroda.'(!!!) U toku naredne godine Englezi zauzimaju cijelu Palestinu i dozvoljavaju jevrejima da se u velikom broju naseljavaju na njenoj teritoriji. Uz to, cionisticki pokret je radio sve što je mogao kako bi naveo jevreje iz raznih zemalja da se isele u Palestinu. Dobar dio jevreja to nije htio prihvatiti, ali su pogromi i progoni jevreja u pojedinim zemljama dobro došli cionistima i pomogli ostvarenju njihovoga cilja!

Nakon Drugoga svjetskog rata jevreji su pojacali napore da im se dozvoli formiranje vlastite države na teritoriji Palestine. Buduci da su imali jak lobi i utjecaj na najjace zapadne zemlje, te na Organizaciju Ujedinjenih Nacija, uspjeli su, mada pod sumnjivim okolnostima i pritiscima na neke clanice da glasaju za, isposlovati odluku OUN, sa minimalno potrebnim brojem glasova za takvu odluku, kojom se Palestina dijeli na dva dijela, odnosno na dvije države: jevrejsku i arapsku. 'Židovi su tada cinili 32 procenta ukupnog stanovništva zemlje i posjedovali 5,6 procenata zemljišta. Cionistickoj državi dodijeljeno je 56 procenata teritorije sa najplodnijim zemljištem.'(!!!)

Od toga momenta pa do povlacenja Britanaca iz Palestine 15. maja 1948. godine, jevrejske specijalno obucene jedinice oružanim akcijama oduzimale su dio po dio teritorije od Arapa, cak i one koja im nije dodijeljena odlukom OUN-a! Nakon toga, Palestinci nisu htjeli priznati pravo postojanja jevrejskoj državi, što je iskorišteno kao isprika za vodenje rata. To se i desilo vec 1949. godine i u tim sukobima ucestvovale su i neke jedinice susjednih arapskih zemalja, ali su jevreji, kao puno bolje pripremljeni, sa daleko savremenijim naoružanjem i uz pomoc najjacih zapadnih zemalja, uspjeli pobijediti u tome ratu i nakon njega kontrolisati skoro 80 posto teritorije Palestine, ukljucujuci i zapadni dio Jerusalima. Predstavnik UN, kao nepristrasna licnost, nije mogao ne napisati i izvijestiti pretpostavljene o 'pljackanju, haranju i otimacini ogromnih razmjera, te primjere uništenja sela koja nisu bila nikakvi vojni ciljevi', koje su jevreji vršili nad autohtonim Arapima, zbog cega su i on i njegov pomocnik u septembru 1948. godine ubijeni u dijelu Jerusalima koji je bio okupiran od strane cionista! Nakon toga rata, 770.000 Palestinaca pokrenuto je sa svojih ognjišta i protjerano iz vlastite domovine!

Politika terorizma, nasilja i ubijanja

Nakon toga, novoformirana tvorevina, zvana Država Izrael, pokrece nekoliko blic ratova protiv ostatka neokupirane Palestine i susjednih arapskomuslimanskih zemalja (1948, 1956, 1967, 1973.), u kojima skoro redovno izlazi kao pobjednik. Rezultat toga jeste okupacija cijele teritorije Palestine u ratu 1967. godine, ukljucucuji i istocni dio Jerusalima, koji je do tada bio u rukama Arapa. Svakako da je u svemu tome od odlucujuceg znacaja bila pomoc zemalja Zapada Izraelu, prije svega od strane vec dugo vremena najjace sile u svijetu, SAD-a. O kolicini te pomoci jasno govore npr. podaci Medunarodnoga instituta za strateška istraživanja za 1992. godinu, prema kojima su SAD dale pomoc Izraelu u iznosu od tri milijarde dolara, a susjednom Jordanu samo 5,7 milona dolara, ili cijeloj Africi, izuzev Egipta, 6,1 milion dolara! Ili, drugacije izraženo, ta pomoc po glavi stanovnika za Izrael iznosila je 655,16 dolara, dok je za Jordan iznosila svega 13,77 dolara, odnosno 0,12 dolara za stanovnike Afrike, izuzev Egipta! Tu pomoc Izraelu SAD šalje svake godine, dodajuci na to mnoga druga davanja, pomoci, kredite i vanredne pošiljke. Uz sve to, treba imati u vidu da Izrael, prema izvještajima Svjetske banke, više od 50 procenata svoga budžeta troši na ratnu mašineriju! Ako se ti podaci imaju u vidu i ako se uzme u obzir velika ovisnost arapsko-muslimanskih zemalja o Zapadu i njihovo vec duže vremena prisutno nejedinstvo, onda ne cudi to što je Izrael uspio okupirati cijelu Palestinu, Golansku visoravan od Sirije i južni dio Libana – kojeg je, doduše, nakon dugotrajne borbe libanskoga naroda nedavno ipak morao napustiti.

U svim tim ratovima, pa cak i u atacima mimo njih, jevreji su pokazali do tada nevidenu brutalnost i okrutnost prema Arapima opcenito, ne štedeci ni civile, pa ni žene i djecu! Primjer za to jesu akcije njihovih specijalnih jedinica, koje su u više navrata napadale i ubijale veliki broj nedužnih i golorukih Palestinaca, pocevši od krvavog pokolja 1948. godine u Deir Yasinu, preko slicnih akcija u Qibyau, Kafr Kasemu, Sabri i Šatili... pa sve do razaranja Tira i Sidona, bombardovanja Bejruta i najnovijeg krvoprolica na prostoru cijele Palestine! Devetog aprila 1948. godine, dakle nešto više od mjesec dana prije proglašenja izraelske države, specijalne jevrejske trupe, ciji je voda bo Menahem Begin, upale su u palestinsko selo Deir Yasin i pobile i izmasakrirale svo stanovništvo koje se u njemu zateklo, bez obzira na starost i spol, ubivši tako, na najsvirepiji nacin, 254 stanovnika toga sela! To im je bilo potrebno da bi utjerali strah u kosti ostalih Palestinaca, tako da su oni, u dosta slucajeva, bježali pred napadima jevrejskih specijalaca, uzvikujuci: Deir Yasin! Zato Begin kasnije u svojoj knjizi The Revolt piše 'da bez onog što je ucinjeno u Deir Yasinu ne bi bilo države Izrael.' (!!!)

Cetrnaestoga oktobra 1953. godine specijalna Šaronova '101. jedinica' upala je u palestinsko selo Qibya i izvršila pokolj nad njegovim stanovnicima, rušeci, izmedu ostalog, cetrdeset jednu kucu na osobe koje su se nalazile u njima! Ne samo da se jevrejske vode nisu ogradivale od takvih djela, nego je svaka takva akcija dobijala pocasni naziv, velicala se i blagosiljala! Slicna akcija izvršena je dvadeset devetog oktobra 1956. godine u mjestu Kafr Kasemu, gdje je na zvjerski nacin ubijeno 49 Palestinaca, te tridesetog oktobra iste godine u mjestu Han Junus, gdje je ubijeno 275 Palestinaca! Petnaestog do osamnaestog septembra 1982. godine u palestinskim izbjeglickim logorima Sabri i Šatili, pod pokroviteljstvom izraelske vojske, na svirep nacin ubijeno je oko 3.500 palestinskih civila, ljudi, žena i djece! Svemu tome treba pridodati i brojne napade 'nekontrolisanih' naoružanih pojedinaca na nedužne klanjace u džamijama, kao što je onaj u oktobru 1990. godine, kada je u El-Mesdžidul-aksau poginulo 34 a ranjeno oko 100 klanjaca, te onaj u februaru 1994. godine (petnaesti dan ramazana), kada je u Ibrahimovoj a.s. džamiji u Hebronu na sabahu, u toku cinjenja sedžde, ubijeno 29 a ranjeno preko 300 klanjaca! Teško je pobrojati sve krvave pokolje i masakre koji su sprovedeni nad nedužnim palestinskim civilima, ali sigurno je da ih je bilo na destine i da je u njima poginulo nekoliko desetina hiljada ljudi!
Shodno izvještaju americkog Centra za prikupljanje podataka o ljudskim pravima Palestinaca, objavljenom u januaru 1992. godine, u periodu od 9.12.1987.-31.1.1992. godine jevreji su, gušeci palestinske opravdane zahtjeve za ostvarivanjem svojih prava, ubili 1.006 Palestinaca, od kojih su cak 257 djeca, a ranili oko 121.000 osoba!

U istom periodu jevreji su, shodno istom izvještaju, uništili preko 130.000 plodonosnog drveca na palestinskim posjedima, silom oduzeli 395.309 dunuma palestinske zemlje, zapecatili 352 i srušili preko 1.700 palestinskih stanova, te pohapsili i držali u zatvorima 26.491 Palestinca! A o stanju u izraelskim zatvorima nema potrebe posebno govoriti, buduci da je brutalnost zatvorskih cuvara dobro poznata, o cemu govore poneki izvještaji o ljudskim pravima i o cemu postoje cak i neki originalni snimci. U svakom slucaju, analizirajuci odnos izraelske vlasti prema Palestincima, mnogi su spremni ustvrditi da je on gori nego što je bio odnos Hitlera prema jevrejima u Drugom svjetskom ratu! Od 7,3 miliona Palestinaca, danas ih samo 2,8 miliona živi u Palestini, dok ih je 4,5 miliona (61 posto) otjerano sa svoga kucnog praga i žive kao izbjeglice u raznim državama širom svijeta!

U takvim uslovima, logicno je da se kod Palestinaca javio bunt i želja za organizovanim djelovanjem radi zaštite svojih osnovnih prava i uspostavljanja vlastite države. Tako je 1964. godine osnovana Palestinska oslobodilacka organizacija (PLO), koju i danas predvodi Jaser Arafat, a 1965. godine formiran je pokret FETH (kod nas poznat kao: FATAH). Medutim, pošto su rezultati bili slabi, u decembru 1987. godine palestinski narod je otpoceo sa novim vidom otpora, koji je nazvan INTIFADA, i koji i danas traje pod vodstvom šejha Ahmeda Jasina. Kao plod Intifade javljaju se islamski oslobodilacki pokreti, kao što su HAMAS i EL-DŽIHAD EL-ISLAMI. Ono što je krajnje cinicno i podlo, jeste da se preko zapadnih medija ti pokreti pokušavaju prikazati kao ekstremnim i teroristickim, pri cemu se puno truda ulaže da se prikrije jevrejski terorizam pod pokroviteljstvom izraelske vlade naspram palestinskoga naroda.

Najnoviji dogadaji

Ono što se ovih dana dešava u Palestini jeste samo nastavak tiranije, genocida i protjerivanja palestinskoga naroda od strane izraelske vojske i njenih pretpostavljenih, što neprekidno evo vec pune pedeset dvije godine traje u svome najbrutalnijem obliku, uz blagonaklonost SAD-a, pa i dobrog dijela medunarodne zajednice! To je jedan od najakutnijih i najdugotrajnijih problema današnjice, koji se ne tice samo muslimana, nego cijeloga svijeta. Za tih pedeset dvije godine ni o jednom drugom problemu UN nisu izglasale toliko rezolucija, kao o problemu Palestine: šezdeset dvije. Medutim, ni jedna od tih rezolucija do danas nije primijenjena! U njima se traži povlacenje izraelskih trupa sa svih teritorija okupiranih u ratu 1967. godine, pa i više, te uspostava dviju država, koje bi egzistirale jedna pored druge: jevrejske i palestinske. Medunarodna zajednica sigurno ima nacina i mogucnosti da primijeni te rezolucije, ali ocito je da se to nece, zbog otvorene pristrasnosti jevrejskoj strani u ovome problemu. Jevreji su se do sada povukli samo sa jednog malog dijela teritorije okupirane 1967. godine, dozvoljavajuci Palestincima samoupravu ogranicenoga karaktera, bez ikakve nade za osnivanjem vlastite države. Vec nekoliko puta u zadnjoj godini dana palestinsko rukovodstvo najavljuje proglašenje te države, makar i na tome malom i nepovezanom prostoru, ali ga stalno i odgada zbog pritisaka SAD-a, koji su naruceni od izraelskoga rukovodstva!

U cijelom palestinskom problemu poseban znacaj ima Jerusalim (kojeg Arapi nazivaju: Kuds) i EL-Mesdžidul-aksa sa prostorom koji ga okružuje, u okviru kojeg se nalazi nekoliko za muslimane vrlo važnih objekata. Medu njima jedan od najznacajnijih jeste sigurno Kubbetus-sahre, tj. potkupolna džamija jedinstvenoga izgleda, izgradena na stijeni sa koje je Muhammed, s.a.v.s, krenuo na mi'radž. To je izuzetno lijepa gradevina, koju je izgradio emevijski halifa Abdul-Melik Mervan 76/691. godine, cija se fotografija cešce pojavljuje u mass-medijima nego fotografija samog El-Mesdžidul-aksaa, zbog cega mnogi za nju misle da je ona El-Mesdžidul-aksa. Jevrejske vode, a pogotovu njihove ekstremne vjerske organizacije, planiraju ponovno izgraditi Solomonov hram, tj. objekat iz vremena Sulejmana a.s., koji je srušen pocetkom nove ere. To, samo po sebi, ne bi bio problem, da oni ne tvrde da je taj hram bio tacno na mjestu gdje se danas nalazi El-Mesdžidul-aksa, zbog cega traže rušenje Mesdžida, da bi izgradili Hram! Uz to, neki njihovi predstavnici su vec javno obznanili da se ne bi zaustavili na rušenju samoga Mesdžida, nego i svih islamskih tragova u Jerusalimu! Pošto smo vec objasnili šta El-Mesdžidul-aksa znaci za muslimane, nije cudno to što su Palestinci jako osjetljivi kada je on u pitanju i što su spremni, iako potlaceni i nenaoružani, živote svoje dati za odbranu Mesdžida!

Upravo to se desilo 28.9. ove godine, kada je Ariel Šaron, krvnik iz Sabre i Šatile i bivši ministar odbrane, u pratnji 2.000 specijalaca nasilno ušao u Mesdžid, htijuci oskrnaviti njegovu svetost i ispitati reakcije Palestinaca. Muslimani koji su bili prisutni u džamiji digli su se da ih vrate iz Mesdžida, ali su oni odgovorili vatrom, tako da je samo u tome prvom sukobu poginulo oko dvadest Palestinaca! Od tada pa sve do danas Palestinci svakodnevno održavaju proteste na raznim dijelovima Palestine, a okupatorske snage im se suprotstavljaju sa nevidenom brutalnošcu i beskrupuložnošcu, napadajuci i demonstrante i one koji to nisu svim vrstama oružja, pa cak i topovima, tenkovima i borbenim helikopterima! Kamen ili pracka u ruci protiv najsavremenijeg oružja i oruda! Koliko su nemilosrdne izraelske specijalne snage svjedoci i pogibija nedužnog dvanaestogodišnjeg djecaka Muhammeda Ed-Durre u Gazi, ciji je snimak pogibije obišao cijeli svijet! Na snimku se sasvim jasno vidi da ni on ni njegov otac Džemal nisu imali ni kamena u ruci, a kamoli oružja, te da je njegov otac davao znake izraelskim vojnicima da prestanu sa paljbom. Pri pokušaju pomaganja njima dvojici, poginula su druga dva Palestinca, jedan koji se prema njima uputio pješice a drugi sa kolima hitne pomoci! Otac je zaklanjao Muhammeda za svoja leda da bi ga spasio od izraelskih metaka, ali bez uspjeha. Tri metka pogodila su djecaka Muhammeda u grudi a jedan u glavu! Iako ranjen sa šest metaka, Džemal je Allahovom voljom preživio i nakon nekoliko operacija nad njim dao je intervju agenciji Frans-press, u kojem je rekao da su toga dana njih dvojica krenula na pijacu automobila, te da uopce nisu imali namjeru pristupiti demonstrantima. Medutim, za izraelske specijalce ocito je da su oni krivi što su se opce pojavili na ulicama Gaze! Nakon takvih dogadaja, postavljamo pitanje: Gdje su borci za ljudska prava, gdje su organizacije za zaštitu ljudskih prava, gdje su brojni 'humanisti' sa Zapada, koji se dice nastojanjima da zaštite prava životinja, a uopce ne obracaju pažnju niti ih je i najmanja briga što se ubijaju stotine Palestinaca, ukljucujuci i žene i djecu, te što su cijelom palestinskom narodu oteta i najminimalnija ljudska prava, kao što su pravo na život i slobodu?!

Nakon nekoliko sedmica od izbijanja sukoba, 18.10.2000. godine u Šeremuš-šejhu u Egiptu, pod pokroviteljstvom SAD-a, postignut je mirovni sporazum izmedu jevreja i Palestinaca, prema kojem sukobi moraju prestati, da bi se nastavilo sa mirovnim pregovorima. Medutim, sukobi se uopce nisu stišali, tako da su izraelske snage samo dva dana nakon toga, tj. u petak, ubile deset Palestinaca! U subotu su ubili pet, u nedjelju cetiri, u ponedjeljak dva, u utorak tri... U isto vrijeme, 21-22.10.2000. godine (subota i nedjelja) u Kairu je održan samit na arapskome vrhu, na kojem su prisustvovali šefovi država i vlada araspkih zemalja, koji je bio posvecen problemu Palestine. Ocekivalo se mnogo, ali rezultati su bili mali. Kakvi su zakljucci toga samita najbolje govori reakcija Ehuda Baraka, izraelskoga premijera, koji je ubrzo nakon što su oni procitani, izjavio da je zadovoljan sa njima! U tim zakljuccima nema ni spomena bojkotu naftom, a da ne govorimo o naoružavanju golorukoga palestinskog naroda! Istina, traži se razmještanje trupa UN na mjesta sukoba i formiranje suda za istraživanje zlocina nad Palestincima, ali iz dosadašnjega iskustva jasno je da od toga nece biti skoro nikakvoga efekta!

Logicno je onda postaviti pitanje: Kuda dalje? Odgovor su donekle ponudili današnji najugledniji islamski ucenjaci i vode islamskih pokreta, njih oko pedeset, koji su, predvodeni dr. Jusufom el-Karadavijem, uputili proglas cijelome ummetu. U njemu, izmedu ostalog pozivaju na: obustavu beskorisnih mirovnih pregovora, obustavu diplomatskih i drugih odnosa sa Izraelom, bojkot americke i izraelske robe i nastavak Intifade. Dr. Jusuf el-Karadavi u emisiji na kanalu 'Džezira', pozivajuci sve muslimane svijeta na bojkot izraelske i americke robe, kaže: 'Možda ce baš za pare kojim kupiš limenku kole biti kupljen metak kojim ce biti ubijen musliman u Palestini!' Kada vec vlade arapskomuslimanskih zemalja nece da ucine ono što bi mogle i morale, ostaje da narodi tih zemalja i muslimani cijeloga svijeta urade ono što mogu. Pošto je to licna odluka, nije potrebna saglasnost vlade bilo koje zemlje da bi se iz solidarnosti sa palestinskim narodom ucestvovalo u bojkotu svih roba od kojih procenat ide jevrejskom okupatoru! Muslimanski se narodi, u dobroj mjeri, saživaljavaju sa problemom Palestine, dižuci svoj glas protiv nepravde, tiranije i genocida. Širom svijeta, ne samo islamskog, svakodnevno se organizuju mitinzi podrške palestinskome narodu i protesti protiv izraelskog kršenja temeljnih ljudskih prava, te prikupljanje sredstava za pomoc porodicama šehida i ostalih u Palestini. I muslimani BiH taj problem, pouceni izmedu ostalog iskustvima zadnje agresije i genocida na našim prostorima, saživljavaju se s tim problemom, organizujuci mitinge podrške i prikupljajuci dobrovoljne priloge za pomoc paestinskome narodu. Takvi mitinzi i tribine održani su vec u Sarajevu, Zenici, Travniku itd. Tako se treba i nastaviti, jer prema hadisu Muhammeda s.a.v.s. 'onaj ko se ne interesuje za stanje muslimana i nije musliman!'

Posmatrajuci probleme Palestine, Cecenije, Kašmira, Alžira, pa i BiH, te poredeci ih npr. sa problemima Istocnoga Timora i Izraela, nemoguce je ne doci do zakljucka da u SAD-u i opcenito na Zapadu postoje dupli standardi, jedni kada su u pitanju nemuslimani, a sasvim drugi kada je rijec o muslimanima. Kako drugacije protumaciti nedozvoljavanje cecenskome narodu pravo na smoopredjeljenje i davanje saglasnosti za genocid koji se nad njime vrši a ostvarivanje toga prava po svaku cijenu kada je u pitanju otcjepljenje Istocnoga Timora od pretežno muslimanske Indonezije? Kako drugacije protumaciti saglasnost sa okupacijom i genocidom na prostoru Kašmira, koji traje otprilike koliko i problem Palestine, ili rušenje legalno izabrane vlasti u Alžiru 1991. godine? Kako drugacije protumaciti neskrivenu ogromnu pomoc jevrejima u okupaciji Palestine, uspostavi nelegalne izraelske države i pedesetdvogodišnjem protjerivanju i genocidu nad Palestincima i uskracivanju palestinskome narodu osnovnih ljudskih prava?! Ne bez razloga, sve cešce se mogu cuti stihovi koji ukazuju na, izgleda, jedino moguce rješenje problema Palestine:

FIL-KUDSI KAD NETAKAL-HADŽER:
LA MU'TEMER! LA MU'TEMER!
NAHNU LA NURIDU SIVA UMER!
U Jerusalimu i kamen progovori:
'Ništa od kongresa! Ništa od kongresa!
Jedino što želimo, to je Omer!'