nasiruddin el-bejdavi

Bejdavi se istakao u više naucnih disciplina, narocito u fikhu, tefsiru, hadisu, usuli-fikhu, ilmul-kelamu, gramatici arapskoga jezika, historiji i logici. Iako mu je maternji jezik bio perzijski, skoro sva svoja djela napisao je na arapskome jeziku.
I pored toga što je koncizan, njegov tefsir jedan je od najistaknutijih i najviše korištenih racionalnih tefsira. Pri pisanju tefsira najviše se koristio
Zamahšerijevim i Razijevim tefsirom. Bio je šafijskoga mezheba
u fikhu a eš'arijskoga pravca u akaidu.

Njegovo puno ime je: Abdullah ibn Umer ibn Muhammed ibn Ali Ebu Se'id ev ebul-Hajr Nasiruddin el-Bejdavi eš-Širazi. Roden je u mjestu El-Bejda' u blizini Širaza (Perzija), ali nije poznato koje godine. Roden je u porodici koja je generacijama njegovala izucavanje islamskih znanosti, tako da je prva znanja stekao od svoga oca Umera, koji je takoder bio strucan u vjerskim znanostima. Istakao se u raznim znanostima, posebno islamskim. U fikhu je bio šafijskoga mezheba a u akaidu je slijedio eš'arijski pravac. Zastupao je i branio ehlisunnetske stavove. Naime, u njegovo vrijeme u pokrajini Fars vecina stanovnika bili su sunnije (šafije i hanefije), a bilo je i nešto šiija. Medu njima nisu bili dobri odnosi, tako da ne cudi to što je Bejdavi oštro kritikovao šiije i mu'tezilije. Bio je izuzetno ucen, pobožan i poštovan. Njegov otac dugo godina obavljao je dužnost glavnog kadije za cijelu pokrajinu Fars, sa sjedištem u glavnom gradu Širazu. Nakon njegove smrti, 673. godine po hidžri, Bejdavi preuzima tu dužnost, obavljajuci je više godina. Poslije se preselio u Tibriz, gdje je i umro, 685/1286. godine. Neki ucenjaci navode da je umro 691. godine po Hidžri.

Bejdavi kao ucenjak

Bejdavi se istakao u više disciplina: fikhu, tefsiru, hadisu, usuli-fikhu, ilmul-kelamu, gramatici arapskoga jezika, historiji i logici. Zbog svestranog obrazovanja mnogi ga nazivaju: 'allameh', što bi se moglo prevesti kao: enciklopedista. Pored toga, mnogi ga nazivaju i El-Kadi, što znaci: kadija, zbog dugogodišnjeg obavljanja kadijske funkcije. Buduci da je njegova nadležnost kao kadije bila cijela pokrajina, može se zakljuciti da je bio izuzetno ucen i sposoban, jer za takav položaj u to vrijeme traženi su i postavljani samo najuceniji. Zbog svojih velikih zasluga na polju islamskih zanosti gotovo redovno daju mu i nadimak Nasiruddin, što znaci: pomagac islama. Po tome nadimku toliko je poznat da se on cešce koristi nego njegovo vlastito ime: Abdullah.

Mnogi kasniji islamski ucenjaci pohvalno su se izražavali o njegovoj ucenosti i pobožnosti. Tako npr. cuveni Subki za njega kaže: 'On je bio istaknuti islamski ucenjak, izrazito oštrouman, cestit i pobožan.' Ibn Kadi Šuhbe o njemu kaže: 'On je autor brojnih djela, bio je najistaknutiji ucenjak i autoritet Azerbejdžana. A Ibn Hubejb o njegovim djelima kaže: 'Svi islamski ucenjaci pohvalno se izražavaju o njegovim djelima. Da on nije ništa drugo napisao do svoga Minhadža bilo bi mu dovoljno!' Dakle, samo jedno njegovo djelo, prema rijecima Ibn Hubejba, dovoljno bi bilo da bude istaknut medu ostalim ucenjacima, a dovoljno govori cinjenica da se i danas koriste mnoga njegova djela.

Mehmed Handžic, ukazujuci na Bejdavijinu ucenost, navodi jedan dogadaj iz njegovoga života: 'Prica se da je Bejdavija, iako je bio vrlo ucen, ostao dugo vremena zapostavljen i nepoznat. Jedanput se uputi u Tibriz radi nekih svojih poslova i baš kada je bio u Tibrizu, neki tamošnji odlicnjak bijaše sakupio veliki broj ucenjaka da u njegovoj prisutnosti raspravljaju o naucnim pitanjima. Na tome sastanku bio je jedan od ucenih ljudi iznio jedno teško pitanje i tražio od prisutnih da ga samo razglobe, jer je bio uvjeren da niko na to pitanje ne može odgovoriti. Kada zbilja niko nije mogao toga pitanja ni razglobiti, a kamoli na njega odgovoriti, ustane Bejdavija koji je tu slucajno bio i u pozadini sjedio, te lijepo to pitanje razglobi i na njega odgovori. Vezir veseo odredi mjesto Bejdaviji u procelju, nagradi ga i pošto je zapitao radi cega je došao, udovolji njegovoj želji. Od toga vremena Bejdavija uživaše medu ucenima vrlo lijep glas.' Prema drugoj verziji toga dogadaja, Bejdavi je nakon odgovora na pitanje postavio kontra pitanje ucenjaku koji je prvo pitanje postavio, ali on nije znao na njega odgovoriti. To još više govori o njegovoj velikoj ucenosti.

Bejdavijina djela

Kao svestrano obrazovan ucenjak, Bejdavi je pisao djela iz raznih oblasti, tako da se vodi kao autor brojnih djela. Pisao je, uglavnom, na arapskom jeziku, a na svome maternjem, perzijskom jeziku, napisao je samo jedno historijsko djelo. Znatan dio tih djela štampan je i doživio je nekoliko izdanja, a neka se i danas štampaju. To ukazuje na njihov kvalitet i važnost, te na potrebu i današnjih ucenjaka da se obracaju na njegova djela.
Kao najistaknutija mogu se navesti slijedeca njegova djela:

· ENVARUT-TENZILI VE ESRARUT-TE'VILI –cuveni komentar Kur'ana.
· EL-MINHADŽU – veoma cijenjeno djelo iz oblasti usuli-fikha. Više ucenjaka ga je komentarisalo, pa cak i sam Bejdavi.
· EL-GAJETUL-KUSVA FI DIRAJETIL-FETVA – fikhsko djelo šafijskoga mezheba.
· ŠERHUL-MUNTEHAB.
· EL-KAFIJE – djelo iz oblasti logike.
· ET-TAVALI' – djelo iz oblasti ilmul-kelama.
· LUBBUL-LUBAB FI 'ILMIL-I'RAB – jezicko djelo.
· RISALE FI MEVDU'ATIL-ULUMI VE TE'ARIFIHA – djelo u rukopisu.
· NIZAMUT-TEVARIH – historijsko djelo, pisano na perzijskom jeziku.
· MUNTEHAL-MUNA – djelo u rukopisu.
· ŠERHUT-TENBIH.
· ŠERHUL-MAHSUL – komentar Razijevog djela.
· MIRSADUL-EFHAM FI MEBADI'IL-AHKAM.

Bejdavijin tefsir

Njegov tefsir 'Envarut-tenzili ve esrarut-te'vili' (Svjetla Objave i tajne njenoga tumacenja) srednje je velicine i ubraja se u racionalne tefsire. U samom uvodu u tefsir, nakon zahvale Uzvišenom Allahu i salavata na Poslanika, s.a.v.s, Bejdavi hvali tefsir kao znanost, isticuci da je on najvrednija i najcjenjenija znanost, te da je ona temelj svim ostalim islamskim znanostima. Zatim tvrdi da se tefsirom smije baviti samo onaj ko je dobro upucen u sve islamske znanosti, te sve discipline arapskoga jezika i književnosti. Nakon toga, on iznosi da je podugo ražmišljao o tome da napiše tefsir i da je, na kraju, nakon klanjanja istihare namaza, odlucio da to i ucini. O tom tefsiru on u uvodu kaže: 'On ce sadržavati najodabranije rijeci koje su do mene doprle od istaknutih ashaba, najucenijih tabiina i ostalih pobožnih prethodnika. U njemu ce takoder biti divni zakljucci i izvanredne pouke, do kojih smo došli ja i još neki vrijedni ucenjaci iz kasnijih generacija...' A na samom kraju tefsira, oznacavajuci da je završen, on kaže: 'Ovo djelo sadrži rijetke pouke umnih ljudi, te siže rijeci najistaknutijih islamskih ucenjaka i probrana mišljenja velikana ummeta o tumacenju Kur'ana, utvdivanju njegovih znacenja, otkrivanju znacenja težih termina i nadnaravnosti njegovoga stila – sve to na sažet i koncizan nacin, koji ništa ne remeti i u kojem nema pogrešnih pravaca.'

Te rijeci prilicno dobro ocrtavaju karakteristike njegovoga tefsira, koji se odlikuje konciznim ali i jasnim i preciznim stilom, tako da se neke stvari mogu shvatiti tek kada se sa pažnjom i razmišljanjem cita. Mnogi hvale njegov stil, jer sažetim rijecima govori mnogo, tako da ga u nekim detaljima mogu razumjeti samo dobro upuceni u tefsirsku nauku. Kao što je i sam rekao, on navodi stavove istaknutih islamskih ucenjaka, pocevši od ashaba, pa sve do ucenjaka svoga vremena. Medutim, treba navesti da je on ipak najviše koristio dva tefsira: Zamahšerijev i Razijin. Na tu cinjenicu ukazuju svi koji pišu o njegovome tefsiru. Naime, dosta grade uzeo je iz Zamahšerijevog tefsira, s tim što ga je pokušao ocistiti od mu'tezilijskih stavova. On je znao za vrijednost Keššafa, pa je dosta pozitivnih stvari iz tog djela uvrstio u svoj tefsir, ne navodeci stavove mu'tezilija, koji su od strane ehlisunnetskih ucenjaka ocijenjeni kao pogrešni, ili ih navodi da bi ih mogao odgovarajucom argumentacijom pobiti. Opci je zakljucak da je u dobroj mjeri u tome i uspio.

Uz to, on na nekim mjestima otvoreno govori protiv Zamahšerijevih mu'tezilijskih stavova i pobija ih. Tako npr. 'Zamahšerijev koncept ihbata i tekfira, to jest da ce dobra djela biti poništena smrtnim grijesima i nevjerovanjem, te da je Bog obavezan da oprosti onda kad se covjek ustrucava od cinjenja smrtnih grijeha, izložen je El-Bejdavijevom napadu jer El-Bejdavi smatra da se koncept ihbata treba primijeniti samo na covjeka kad je on u stanju nevjere, dok za tekfir El-Bejdavi smatra da nije nužno da Bog oprosti covjeku koji se ustrucava cinjenja smrtnih grijeha, jer opraštanje je, u cjelini ovisno o Božijoj volji.' To se da jasno vidjeti iz Bejdavijevog tumacenja trideset prvog ajeta sure En-Nisa', sedmog ajeta sure El-Ankebut i dvadeset petog ajeta sure Alu Imran. Pored toga, ocito je da se pri pisanju svoga tefsira koristio i Razijinim Mefatihul-gajbom, jer pri tumacenju ajeta koji govore o kosmosu i nebeskim tijelima, navodi komentare koji se mogu ocijeniti kao utjecaj i sažetak Razijevih komentara. Takav je npr. slucaj kod tumacenja desetog ajeta sure Es-Saffat, u kojem se spominje izraz 'šihab'.

Uz ta dva tefsira, moglo bi se još reci da je Bejdavi donekle koristio i treci, tefsir Ragiba el-Isfahanija. Ta tri autora bitno su utjecala na njegovo djelo, ali sigurno je da se on koristio i ostalim tefsirskim djelima. Ipak, on je donekle i originalan, buduci da navodi i svoje stavove i zakljucke do kojih je došao vlastitim trudom, na osnovu znanja koji je posjedovao. Zbog korištenja Zamahšerijevim i Razijevim tefsirom, koji su ocijenjeni kao racionalisticki, te zbog donošenja vlastitih stavova, Bejdavijev tefsir ubraja se u racionalne tefsire. Medutim, zbog svih njegovih pozitivnih karakteristika, on se svrstava u grupu dozvoljenih i poželjnih racionalnih tefsira, što je navelo mnoge ucenjake širom islamskoga svijeta da ga sve do ovih dana izucavaju i njime se koriste. Takav slucaj bio je i sa ucenjacima naših krajeva, jer je Bejdavijin tefsir na našim prostorima bio jedan od najraširenijih i najviše korištenih tefsira. Ono što doprinosi njegovoj vrijednosti jeste i cinjenica da je Bejdavi pri tumacenju nekih ajeta koristio druge ajete i hadise Muhammeda s.a.v.s. Ta karakteristika je sigurno cijenjena od pripadnika razlicitih islamskih pravaca, pogotovo od tradicionalista.

Na odredenim mjestima, gdje smatra da je to potrebno, Bejdavi navodi razlicite nacine ucenja pojedinih kur'anskih rijeci, shodno razlicitim kiraetima. Medutim, on se ne zadržava uvijek na vjerodostojnim (mutevatir) kiraetima, kao što rade mnogi mufessiri, nego nekada navodi i one kiraete koji uživaju manje povjerenje (šazz). Kada naide na rijeci koje je potrebno protumaciti sa jezickoga stanovišta, on to radi, ali umjereno, ne upuštajuci se u detaljiziranje. Isto tako, kada dode do ajeta koji govore o fikhskim propisima, on ih tumaci sa fikhskoga stanovišta, ali opet kratko, bez ulaženja u opširne komentare. Medutim, vidljivo je da on pri tome cesto daje prednost svome, šafijskom, mezhebu, iskazujuci na taj nacin svoju pripadnost njemu i popularišuci ga. Takav je npr. slucaj tumacenja rijeci 'kar'' u 228. ajetu sure El-Bekare. Naime, on iznosi stav i šafijskoga i hanefijskog mezheba o tom pitanju a onda istice da je šafijski ispravan a hanefijski pogrešan.

Buduci da je izraziti ehlisunnetski ucenjak, Bejdavi na više mjesta, tumaceci odredene ajete, navodi stavove ehli-sunnija i nekih sekti, a onda potvrduje da je ispravan ehlisunnetski stav. Tako npr. pri tumacenju rijeci Uzvišenog: 'Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali; onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali i namaz obavljali i udjeljivali dio od onoga što im Mi budemo udjeljivali...' on objašnjava suštinu imana i nifaka (iskrenog vjerovanja i licemjerstva) kod ehli-sunnija, mu'tezilija i haridžija i na kraju daje prednost ehli-sunnetskom stanovištu. Naime, u vezi sa pitanjem suštine i definicije imana mišljenja nisu jedinstvena, ali sigurno je da je najpotpunije mišljenje ehli-sunnija, po kojem iman obuhvata tri komponente: srcano ubjedenje, izgovor jezikom i potvrdu djelima. Isto tako, tumaceci termin 'rizk' (opskrba), spomenut u trecem ajetu sure El-Bekare, on navodi i ehlisunnetski i mu'tezilijski stav, dajuci opet prednost stavu ehli-sunnija.

Slijedeca pozitivna karakteristika Bejdavijevog tefsira jeste to što se u njemu vrlo malo spominju predaje od jevreja i kršcana, tj. israilijjati. Naime, poznato je da su neki mufessiri dosta pažnje posvecivali tim predajama, što je umanjivalo vrijednost njihovih tefsira. Svjestan toga nedostatka, Bejdavi ih je rijetko navodio u svome tefsiru, a kada bi to i cinio, on bi to pocinjao izrazima: 'Prenosi se...' (ruvije), ili: 'Kažu...' (kile), cime je automatski ukazivao na opreznost u prihvatanju takvih predaja. Takav je npr. slucaj pri tumacenju 22. ajeta sure En-Neml, u kojem se govori o Sulejmanu, a.s, Hudhudu i Belkisinom kraljevstvu. On navodi neke detalje tih dogadaja, kojih nema ni u ajetima ni u hadisima, ali pocinje rijecima: 'Prenosi se...'

Ono što se uglavnom prigovara Bejdavijevom tefsiru jesu dvije stvari. Prva je to što nije u potpunosti uspio odstraniti sva mu'tezilijska mišljenja koja Zamahšeri navodi, pa se u nekim slucajevima, mada rijetko, povodi za njima. Tako npr. tumaceci rijeci Uzvišenog: 'Oni koji se kamatom bave dici ce se kao što ce se dici onaj koga je dodirom šejtan izbezumio...' , on preuzima stav Zamahšerijin, odnosno stav mu'tezilija, po kojem šejtan može djelovati samo putem vesvese, ubacivanja misli i nagovaranja, a ne i fizickim dodirom. Druga stvar jeste to što Bejdavi, nakon tumacenja kompletne sure, u vecini slucajeva, navodi hadise o vrijednosti ucenja tih sura, kojima se za mali trud obecava velika nagrada. Takvi hadisi su ili slabi (da'if) ili patvoreni (mevdu'), pa se ne bi smjeli koristiti. I tu se poveo za Zamahšerijem, jer je te hadise Zamahšeri navodio u svome tefsiru, takoder na kraju tumacenja vecine kur'anskih sura. Neki su ga u tome pokušali opravdati, govoreci kako se oni ne odnose na šerijatske propise, nego se njima potice ucenje kur'anskih sura. To spada u 'tergib', tj. poticaj na cinjenje dobrih djela, a poznato je da su islamski ucenjaci bili tolerantniji kada su u pitanju hadisi takve vrste.

U svakom slucaju, Bejdavijin tefsir je izuzetno vrijedno djelo i nezaobilazno je pri ozbiljnom izucavanju komentara kur'anskoga teksta. Cuveni Dželaluddin es-Sujuti je napisao komentar na taj tefsir, koji je nazvao 'Nevahidul-ebkar ve ševahidul-efkar', i u njemu o Bejdavijinom tefsiru izmedu ostalog kaže: 'Kadi Nasiruddin el-Bejdavi je na izvanredan nacin skratio (Zamahšerijev) tefsir, navodeci sve ono što je smatrao vrijednim a odstranjujuci mu'tezilijske i ostale sumnjive stavove, te potvrdujuci ono što je ispravno i dopunjujuci ono što je propušteno u njemu. Tako je dobio djelo koje je zablistalo poput cistoga zlata i koje je postalo vidljivo poput Sunca za vedroga dana, pa mu se posvetiše oni koji žude za znanjem, od sveg srca ga hvališe oni koji ga opisivahu i ljepote njegovih prefinjenih detalja kušaše posebni strucnjaci, a ucenjaci ga vrlo brzo prihvatiše i marljivo prionuše njegovome išcitavanju i poducavanju drugih.'

Mustafa ibn Abdillah, autor cuvenoga djela 'Kešfuz-zunun', o Bejdavijinom tefsiru, izmedu ostalog, kaže: 'Njegov tefsir je izuzetno vrijedno djelo, tako da to nema potrebe posebno objašnjavati. On je u njega iz Keššafa, u skracenoj formi, uvrstio ono što je vezano za arapski jezik, iz Razijevog tefsira ono što je u vezi sa filozofijom i ilmul-kelamom a iz Ragibovog tefsira ono što se odnosi na izvlacenje pouka, dubljih smislova i izvanrednih aluzija. (...) Allah je odredio da to djelo bude vanredno lijepo prihvaceno od strane vecine istaknutih i znacajnih ucenjaka, pa su posvetili posebnu pažnju njegovome izucavanju i pisanju komentara na njega. Neki su tako pisali komentar na njegovo tumacenje samo jedne sure, neki na tumacenje odredenih dijelova, a neki su opet pisali kompletan komentar njegovoga tefsira.' Zatim on navodi da je broj takvih komentara prešao cifru od cetrdeset i onda ih pojedinacno nabraja. Najpoznatija su tri komentara: Kadi Zade, Šihaba el-Hafadžija i El-Kunevija.

I na kraju, vrijedi navesti mišljenje dr. Zehebija, kojim on dovršava prikaz Bejdavijinog tefsira: 'Ukratko, ovo djelo spada u temeljna tefsirska djela i ono je nezaobilazno za svakoga onoga ko hoce da razumije rijeci Uzvišenoga Allaha i da dokuci tajne koje one kriju i znacenje koje nose.'