banjalucka ferhadija alijas dodiklija

Udruženje prognanih Banjalucana

'Uzdignutih glava idemo pod šatore,' porucili su prognani Banjalucani privremeno nastanjeni u Sanskom Mostu, Bihacu, Zenici, Travniku… Nakon licemjernih obecanja i obilja demagogije, koju su im nesebicno pružali, kako predstavnici medunarodne zajednice tako i vlasti oba entiteta, cini se da je strpljenje prognanih Banjalucana privremeno nastanjenih u pomenutim gradovima na izmaku. Kao potvrdu tome, oni navode da je od potpisivanja Dejtonskog sporazuma podneseno 43.000 zahtjeva za povrat imovine, od kojih su realizirana tek 1.883. Od 14.786 zahtjeva za povrat stanova realizirano je samo 139. Ako se tome dodaju svakodnevne deložacije, pa i sve veci broj samoubistava, onda je potpuno razumljivo nastojanje ovih nesrecnika da barem podignu šatore u blizini svojih prijeratnih domova i stanova. Na stranu što pojedine stranke iz veceg bh. entiteta ne odobravaju takav nacin povratka i što uvijek namrgodeni srpski clan Predsjedništva Živko Radišic povratak u šatore prijeratnih stanovnika Banja Luke zove ucjenom. (Ima li ikakve logike ucjenom zvati nastojanje ljudi da se vrate svojim kucama i imanjima ?) Ako se išta može zvati ucjenom, onda su to nebulozne i diletantske izjave šovinisticke i klerofašisticke prirode. Zbog toga svi ljudi zdrave pameti treba da podrže ovaj povratak, jer su se sve druge mogucnosti iscrpljene, ili bi se planovi mogli u potpunosti realizirati tek za 70 godina. U tako velikom vremenskom intervalu mnogi bi izgubili strpljenje i želju za povratkom i jednostavno odustali od svoje plemenite nakane, a oni koji ni u tome ne bi vidjeli vecu prepreku, vremenom bi, vjerovatno, otputovali sa ovog licemjernog i nepravednog svijeta.

Milorad Dodik

Iako nije ni pocela gradnja nove Ferhadije, predsjednik Vlade, manjeg ???bh. entiteta izjavio je, na uvijek nacionalisticki napaljenoj SRT, kako ce srušiti džamiju ukoliko njena gradnje pocne bez dozvole entitetskih vlasti. Iako, po logici stvari, nikom od predstavnika manjinskih naroda ne bi palo na pamet da pravi šupu ili štalu bez dozvole entitetskih vlasti, da ne pominjemo objekte sakralne ili profane naravi, to nije smetalo, možda buducem predsjedniku entiteta sa srpskom vecinom, da se poltronski udvara nacionalšovinisticki raspoloženom auditoriju, ciji je glavni credo: 'Neka crkne komšijina krava', i koji , nasrecu ili nesrecu, odlucuje o Dodikovoj sudbini. Dakle, valjalo je na neki nacin animirati ovu “intelektualnu elitu”, koja je spoznajno evoluirala do te mjere da su i Svevišnjeg proglasili Srbinom, da na predstojecim opcim izborima daju glas pravoj osobi – u ovom slucaju sadašnjem predsjedniku Vlade. Strah premijera Vlade RS od ponovne izgradnje do temelja srušene Ferhadije leži i u cinjenici da ce, ukoliko dode do obnove tog vjerskog objekta, Dodikovi sunarodnjaci, vjerovatno, kumovati ime Dodiklija, umjesto Ferhadija.
Nažalost, to nije jedini Dodikov politicki gaf. Laktaški švercer cigaretama nije štedio rijeci ni kada su izbjegli Banjalucani zaprijetili podizanjem šatorskog naselja u centru Banja Luke, rekavši da se šatori ne mogu podizati 'gdje kome padne na pamet'. S druge strane, valjda je logicno i normalno da se ruše vjerski objekti i onemogucava povratak legalnim vlasnicima bošnjackih i hrvatskih stanova u Banjoj Luci. To je sasvim razumljivo, baš kao i bespravna dodjela bošnjackih placeva srpskim izbjeglicama u Doboju i Brckom, kao i cutanje zbog 'revolta' srpskih izbjeglica koji su, kao i ratne '92, harali Bijeljinom i Janjom, te po ko zna koji put istjerivali i zastrašivali Bošnjake. Eto, gospodo draga, to je blistavi dosje prvog covjeka dugo najavljivanog demokratskog progresa u srpskom entitetu. Da stvar bude gora, Dodik i njegov kolega iz Federacije slicnih politickih nazora koji nije ni izbliza oportun kao premijer iz manjeg bh. entiteta, dobili su priznanje licno od odlazeceg predsjednika SAD Bila Klintona zbog njihovih nastojanja na izgradnji moderne i demokratske BiH, zasnovane na principima Dejtonskog sporazuma. Neko ce reci da je UJAK SAM prilicno neinformisan o zbivanjima u BiH. Informisan je on dobro, itekako dobro. Ali, valjda covjek zna da trenutno nema bolje alternative. Jer, na kraju krajeva, važno je zvati se demokratom, iako za naše poimanje politike, ne postoji stvarna distinkcija izmedu istinskog demokrate i nacionaliste, ili kako bi to rekao Dodikov sunarodnjak s one strane Drine: 'Princip je isti, sve su ostalo nijanse.'

Velež – Zrinjski

Trinaesti august i vrelo mostarsko ljeto ostace mnogim Mostarcima dugo u sjecanju. Dobrom ili lošem, stvar je za raspravu. Bilo kako bilo, u jednom danu su održane tri kulturno-sportske manifestacije koje su privremeno ujedinile podijeljeni grad na Neretvi. Prvo su održani, kako je neko izracunao, 434. skokovi sa Starog mosta, ili, bolje reci, sa onoga što je ostalo od njega. U toj tradicionalnoj sportskoj manifestaciji ucestvovali su i Visoki predstavnik Volfgang Petric, gradonacelnik Mostara Safet Orucevic, te dogradonacelnik Neven Tomic. Da ne bi bilo zabune, oni nisu skakali sa Starog mosta, vec su bili obicni posmatraci, pošto su prethodno održali rutinske govore na proceduralnom otvaranju skokova u Neretvu. U vecernjim satima bosansko pop i folklorno cudo Dino Merlin održao je koncert pred 15 hiljada ljudi i to na platou ispred željeznicke stanice, pošto je gospoda iz uprave Nogometnog kluba Zrinjski, iz nepoznatih razloga, otkazala nastup na stadionu pod Bijelim brijegom. Ali, zato su, na spornom stadionu, snage odmjerili gradski rivali Velež i Zrinjski, koji u zadnjih šezdesetak godina imaju tek dva medusobna odmjeravanja snaga. Sama utakmica, odnosno ono što se dešavalo na terenu, nije bilo toliko interesantno koliko verbalni rat navijackih tabora na tribinama, kao i poslije utakmice.

Tog spornog augustovskog dana navijanje uopce nije bilo deficitarno antologijskim nacionalistickim biserjem. Kod navijaca Zrinjskog bio je primjetan duh tudmanizma i hadezeovskog sentimenta, zacinjenog ustaškim melosom. 'Bože, cuvaj Hrvatsku, zovi samo zovi, boj se bije, bije, ustaški se barjak vije za slobodu i za dom...' samo su neki od domoljubnih hitova uz koje navijaci Zrinjskog nisu štedjeli grla da pokažu 'rodenima' ko je ko u Hrvata. Ni veležovci nisu ostali dužni, s tim što je kod njih bio izraženiji ideološki pluralizam i šarenilo. Uzvici i parole tipa: 'Allahu ekber,' 'Mi smo Titovi, Tito je naš' i 'Stipe Mesic' idu u prilog toj tezi.

U jednom trenutku navijaci oba tima direktno su se umiješali u nadležnost i ingerencije Visokog predstavnika, tacnije Aneksa 7, jer su navijaci na Zapadu (Zrinjski) porucivali: 'Ne damo vam stanove,' dok ih je Istok (Velež) spremno docekao: 'Stižu deložacije'. Bilo kako bilo susret gradskih rivala bio je i prošao i to je u ovom trenutku najvažnije. Nacionalno prepucavanje i kolateralnu štetu na nekoliko autobusa iz istocnog Mostara, iako pomno pripremana, upisace se pod 'navijacki zanos' koji ce vjerovatno malo splasnuti u narednoj utakmici. Nadati se je da ce se i celnici oba nogometna kluba dogovoriti o mogucnosti zajednickog korištenja stadiona koji do '93. godine pripada Veležu, a od '93. pripada Zrinjskom. Utakmica gradskih rivala samo je korak bliže tom dogovoru, a ono što je najbitnije jeste da je poslije tog, po svemu sudeci historijskog susreta, i najvecim tvrdolinijašima iz zapadne Hercegovine postalo jasno da od pripajanja 'Lijepoj našoj' definitivno nema ništa, i da je njihova domovina kakva-takva - Bosna i Hercegovina.

PTT BiH

Konacno se gospoda iz Javnog preduzeca PTT BiH smilovala korisnicima svojih usluga, koje su do tada uživale monopolisticki položaj i nemilice pljackali. Nije bilo važno što smo uz Albaniju bili na samom zacelju tabele prema broju konzumanata GSM mreže i to što imamo najskuplje usluge, kako mobilne tako i fiksne telefonije, u odnosu na prosjecna primanja. Da ne spominjemo usluge Interneta. Kao rezultat toga, iz PTT BiH rekli su: 'Zašto ocekivati od nekoga ko ima 100-200 KM da ima mobitel.' Utemeljitelji takvih socrealistickih spoznaja pripadaju branši koja je omogucila da pola sata razgovora na relaciji Zenica-Sarajevo bude skuplje nego razgovor razgovor u istom trajanju na relaciji Cikago-Sarajevo. Sadašnja, na prvi pogled senzacionalisticka sniženja, ne nude bitnije promjene, ali u državi kakva je BiH i to treba pozdraviti. Ono što bi valjalo izdvojiti jeste mogucnost korištenja razlicitih korisnickih paketa za razne socijalne kategorije i konzumente GSM mreže. I cijena prikljcka pala je na 99 KM, dok cijena pretplate iznosi 20 KM, kao i prije. Ukoliko se Javno preduzece PTT BiH podijeli na Telekomunikacije i Poštu i prode tranziciju vlasništva, za nadati se da ce i BiH imati barem 100.000 korisnika GSM mreže, koja ce nas, makar malo, približiti našem zapadnom susjedu, koji vec ima 700 hiljada prikljucaka. Medu njima je nemali broj onih koji imaju primanja od 800 kuna, odnosno 200 KM.