ucesce islamista u neislamskoj vladi

Islam i politika

Piše: Rašid el-Gannuši

Ovaj rad nastoji odgovoriti na pitanje u vezi sa stavom islama o ucešcu njegovih sljedbenika u uspostavi i administraciji neislamskog režima. Prije nego li ponudimo odgovor na ovo pitanje valja naglasiti slijedece cinjenice:

Prvo, da koncept islamske vlasti postoji i da je vjerska obaveza muslimana, pojedinacno i grupno, da rade na uspostavi takve vlasti.

Drugo, da takva islamska vlast, u uvjetima o kojima pišemo, ne postoji. Kada bi postojala musliman ne bi imao izbora vec bi morao da joj pruži podršku i radi na reformi eventualnih prisutnih korumpiranih elemenata.

Trece, trenutne okolnosti, cini se, ne idu u prilog uspostavi takve vlasti. Mnogo truda uloženo je u cilju uspostave takve vlasti, ali i pored dosadašnjeg neuspjeha obaveza je muslimana da nastave ulagati napor i saradivati u tom pravcu kako bi ispunili Allahovu naredbu i uspostavili pravdu na Zemlji.

Mudri Kur’an veli: “O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedocite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima imate ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže cestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što cinite.” (el-Ma’ide, 5:8). U 49. ajetu iste sure Allah nareduje: “I sudi im prema onom što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim…,” dok 44. ajet kaže: ”… A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici.”

Vanredne okolnosti

Zakljucci ove diskusije ne odnose se na normalno stanje kada je muslimanska zajednica u prilici urediti sistem svojih intelektualnih, politickih, ekonomskih, medunarodnih i ostalih odnosa na temeljima islama i u skladu s njegovim naukom i kulturnim naslijedem; naslijedem koje je još uvijek duboko ukorijenjeno u srcima i dušama muslimana usprkos pokušajima kolonijalne okupacije da podrije njene temeljne principe. Ovaj osvrt fokusira se na vanrednu situaciju kada je zajednica vjernika u nemogucnosti da postigne svoj cilj uspostave islamske vlasti direktno. U konkretnom slucaju zajednica se susrece sa teškim izborom.

Realizam i fleksibilnost medu najvažnijim su osobinama islamske metodologije. Ove osobine objašnjavaju cinjenicu da je islam vjecni nacin života pogodan za sva mjesta i vremena. Štaviše, životi ljudskih zajednica, ukljucujuci muslimansku, su u stalnom dinamizmu kao što je i život jednog ljudskog bica. Promjene zdravlja i bolesti, te snage i slabosti su sasvim normalne. Stoga je nužno da vjera koja je došla da poboljša život svih ljudi, ma gdje i ma kada živjeli, mora da odgovori na novonastale situacije i oblike razvoja kroz koje muslimanske zajednice mogu proci.

Cineci to takva vjera bi imala povlaciti kako prave tako i krive crte. Drugim rijecima, ona se ne bi mogla zadovoljiti samo povlacenjem crta za apsolutne temelje u normalnim okolnostima, vec bi podjednako definisala i pravila i mehanizme koji se imaju slijediti i paziti u toku vanrednih, nesvakidašnjih okolnosti. Na taj nacin vjernici ostaju blisko vezani za temelje šeriata (objavljenog ili kanonskog islamskog prava) u situacijama snage i slabosti.

Fikh (jurisprudencija, pravo) - potreba i nužnosti
Muslimansko pravno naslijede je najvece i najbogatije pravno ili zakonosko naslijede koje je jedna zajednica ikada imala. To nam daje puno pravo da muslimane zovemo zajednicom jurisprudencije/prava. Velicina islamskog prava proizilazi iz cinjenice da je ono zasnovano na pravnoj metodologiji i temeljima poznatim ‘ilm ul-usula (nauka o temeljima), znacajne islamske discipline.

Tu nauku godinama su temeljito izucavali i razvijali talentovani i autoritativni znanstvenici. Zenit tog razvoja dostigao je andaluzijski pravnik Šatibi cije su studije i misli bile jednako vrijedne kao i rad njegovog prethodnika, imama Šafije. Velikani koji su svoje živote posvetili toj znanstvenoj oblasti vjerovali su u velicinu islama. Oni su podrobno izucavali objavu (Kur’an), sunnet (tradiciju Allahovog poslanika), i pravno naslijede. Pored sveukupnog znanja prethodnika, oni su u obzir uzimali i razna prakticna iskustva i primjenu prava kroz stoljeca.

Uz pomoc tih saznanja, a u svjetlu njihovog razumijevanja ciljeva islama, formulisali su skup temeljnih pravila islamskog prava ciji je krajnji cilj da služe interesima covjeka - što je i sama suština poruke islama.
Šatibi veli: “Izucavajuci šeriat zakljucili smo da je objavljen samo da bi služio interesima covjeka. Ovo je zakljucak koga niko ne može dovoditi u pitanje, ukljucujuci samog Razija. Norme šeriata propisane su samo s jednim ciljem, a to je da služe inetersima ljudskih bica na ovom i na buducem svijetu. Allah, dž. š., kaže u Kur’anu:

“Mi smo te samo kao milost svjetovima poslali.” (El-Enbija’, 21: 107); “… Allah ne želi da vam pricini poteškoce, vec želi da vas ucini cistim i da vam blagodat Svoju upotpuni...” (El-Ma’ide, 5; 6); “U odmazdi / kisasu vam je opstanak…” (El-Bekare, 2: 179).

U svom djelu El-Muvafekat, Šatibi detaljno izlaže vrste potreba koje je trebalo da ispune poslanici. U prvu kategoriju svrstao ‘nužne potrebe’ (darurijjat) bez kojih bi život bio uništen. One ukljucuju zaštitu vjere, života, potomstva, imetka i uma. Potom je govorio o ‘osnovnim potrebama’ (hadžat) bez kojih bi život bio težak i mucan, gdje svrstava potrebu da se uživa u dozvoljenim i lijepim stvarima u životu. Konacno, govorio je i o ‘upotpunjavajucim potrebama’ (kamalijjat) cije odsustvo ne bi ozbiljno ugrozilo život. One, naprimjer, ukljucuju manire u vezi sa jelom, picem, i sl. Ispunjavanje spomenutih potreba ima za cilj poboljšanje kvaliteta života.

Savremena islamska politicka misao generalno je naklonjena prihvatanju Šatibijeva koncepta ciljeva vjere, dakle da je vjera objavljena samo da bi ispunila i zaštitila potrebe i interese covjecanstva u ovom i zagrobnom životu, kao generalni okvir za rješavanje novih problema u muslimanskom društvu. U okvirima ove generalne perspektive ili svrhe šerijata detalji vjere nalaze svoje odgovarajuce mjesto kao grane temelja. U okviru iste perspektive mogu se naci i rješenja za sve nove probleme ne samo muslimana vec i cijelog covjecanstva koja ce garantovati ispunjenje njihovih potreba.

Na taj nacin zlo može biti izbjegnuto bez potrebe da se krše odredbe Allahova svetog zakona, s obzirom da taj zakon vec ukljucuje generalne principe iz kojih novi propisi mogu biti izvedeni kad god život uznapreduje ili se promijeni. Neki od principa odnose se na standardne situacije i normalne okolnosti, dok drugi regulišu vanredna stanja i nesvakidašnje okolnosti. Primjer potonjih je pravilo da “Nužda otklanja zabranu (Nužda zakon mijenja).” To pravilo je kur’anski princip. Allah kaže: “… A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu grijeh nije…” (El-Bekare, 2: 173).
Slicna su i pravila o balansiranju izmedu boljeg i goreg, i biranja onog (rješenja) koje se cini da najbolje služi generalnom interesu naroda. Tu je i princip o posljedicama ili rezultatima po kome se djela sude na osnovu rezultata koje donose. Krajnji kriterij u svim slucajevima je ispunjenje ljudskih potreba i služba najboljim interesima covjecanstva.

Ucešce u neislamskoj vlasti

Generalno pravilo u ocjenjivanju ljudskih djela jeste da je sve dozvoljeno osim onog što je izricito zabranjeno. Zabrana je u ovom slucaju izvedena iz naredenja da sa sprovode Allahovi zakoni i da se ne usvajaju drugi zakoni. Otuda je obaveza svih muslimana da cine što je u njihovoj moci kako bi se povinovali Allahovoj naredbi i uspostavili Njegovu vladavinu. Ali šta ako muslimani nisu u mogucnosti da ta ucine? Pravilo je da radimo samo ono što možemo: “…Niko se ne zadužuje iznad mogucnosti svojih…” (El-Bekare, 2: 233).

Islamska vlast je ona u kojoj:

1. Najviša zakonodavna vlast pripada šerijatu, odnosno objavljenom islamskom zakonu, koji nadilazi sve druge zakone. U tom kontekstu odgovornost je ucenih da izvedu detaljne propise i pravila koja ce sudije koristiti kao uputstva. Šef islamske države voda je izvršnog tijela kome je povjerena odgovornost implementiranja tih propisa i pravila.

2. Politicka moc/vlast pripada zajednici (ummetu), koja prakticira šuru, odnosno sistem obaveznog konsultovanja i dogovaranja. Ako je takav tip vlasti moguc, obaveza je vjernika da ne štede truda u njenoj uspostavi. Medutim, ako to nije moguce, šta zajednica mora ciniti?

Na osnovu generalnih islamskih propisa i ciljeva za ispunjavanjem potreba i služenjem interesu naroda (što ukljucuje zaštitu vjere, života, imetka i sprecavanje zla), obaveza je zajednice vjernika da izbjegnu pasivnost i izolaciju. Svaki musliman ima obavezu prema zadatku uspostave islamske vlasti. Ako je zadatak neostvariv, onda su muslimani obavezni uciniti maksimum.

Ucešce u vlasti (power-sharing) u muslimanskoj i nemuslimanskoj sredini postaje nuždom da bi se postavili temelji za društveni poredak. Ucešce u vlasti ne mora nužno biti zasnovano na šerijatu. Medutim, mora biti zasnovanao na važnom temelju islamske vlasti, šuri, odnosno na autoritetu zajednice (ummeta) kako bi se sprijecilo zlo diktature, strane dominacije ili lokalne anarhije. Takav proces podjele vlasti može takode imati za cilj postizanje nacionalnog ili humanog interesa kao što je nezavisnost, razvoj, društvena solidarnost, civilne slobode, ljudska prava, politicki pluralizam, nezavisnost sudstva, sloboda štampe, ili sloboda džamija i islamskih aktivnosti.

Može li ijedna muslimanska zajednica sebi priuštiti da se dvoumi o ucešcu u uspostavi sekularnog demokratskog sistema kada je u nemogucnosti da uspostavi islamski demokratski sistem? Odgovor je ne. Vjerska je obaveza muslimana, pojedinaca i zajednica, da doprinesu naporima za uspostavu takvog sistema. Na taj nacin muslimani bi nastojali uspostaviti vladavinu razuma zbog svoje nemogucnosti da uspostave vladavinu šerijata, kako je kazao Ibn Haldun.
Primjeri iz prošlosti

Moguce je citirati nekoliko dogadaja iz Kur’ana, sunneta i islamske povijesti da se dokaže da je muslimanima, kao pojedincima i zajednicama dozvoljeno ucestvovati u uspostavi ili administraciji neislamkih vlada da bi se postiglo dobro i izbjeglo zlo.
U kur’anskoj suri citamo kazivanje o Jusuf, a.s., koga su braca bacila u bunar da bi kasnije bio spasen i završio na dvoru egipatskog faraona gdje je bio podvrgnut zavodenju i sudenju. Vrijedi zabilježiti da je taj mladic, koji je bio zatvoren i prema kome se loše ophodilo, iskoristio povoljnu priliku i izrazio spremnost da preuzme najvažniji položaj u faraonovoj vladi, vjerujuci da je njegova obaveza bila da spasi brojne narode kojima su prijetili suša i glad. On nije cekao da se egipatski narod odrekne paganizma i prihvati njegovu monoteisticku vjeru da bi postavio temelje islamskoj vlasti.

Ono što je imao na umu jeste cinjenica da je vjera došla da služi narodu i ispuni njegove osnovne potrebe. Jusuf je bio ubijeden da se sa spašavanjem naroda od izgladivanja i konsekventnog uništenja nije moglo cekati. Smatrao je da može pomoci i pomogao je. Efektnim ucešcem u upravi narodnim poslovima on je ispunio i svoju odgovornost pozivanja u islam i upozoravanja naroda da preobrati svoj nacin života i prode se zla.
Detaljno kazivanje o Jusufu u Kur’anu jasno je svjedocanstvo da je njegov pristup hvale vrijedan. Ono što se desilo Jusufu može se desiti muslimanima bilo kad i bilo gdje. U slicnim okolnostima muslimani nemaju izbora nego da politicki ucestvuju u uspostavi i administraciji neislamskih vlada da bi služili interesima ummeta (zajednice) i sprijecili zlo. Propuštanje prilike da se to ucini vodice podrivanju tih interesa i omogucice zlu da se raširi i zagospodari društvom.

Drugi je primjer Negusa, imperatora Etiopije, koji je živio u ranim godinama pojave islama. Poslanik je savjetovao nekoliko svojih drugova koji su bili žestoko progonjeni da isele u Abesiniju opisujuci Negusa kao ‘kralja kod koga se nepravda nikom ne cini’. Prisustvo male zajednice muslimana u Abesiniji rezultiralo je Negusovim prelaskom na islam, iako on nije poduzeo nikave politicke mjere u smislu sprovedbe šerijata, jer je takav potez mogao ugroziti njegovu vladavinu i dovesti u opasnost živote njegovih gostiju. Prica o ovom plemenitom kralju zabilježena je u islamskoj historiji i kazuje se do dana današnjeg.

Poslanik je tražio od svojih sljedbenika da kralju klanjaju dženzu-namaz kad je do njeg stigla vijest o njegovoj smrti.
Komentarišuci to, Ibn Tejmijje, veli: “Mi zasigurno znamo da on nije mogao sprovesti kur’anski zakon u svojoj zajednici jer mu njegov narod to ne bi dozvolio. Usprkos tome, Negus i njemu slicni našli su puta do Allahove milosti u vjecnosti iako se nisu mogli pridržavati zakona islama, iako su vladali samo po onom što je u datim okolnostima moglo biti implementirano.

Treci je primjer ‘Hilful-l-fudula’, odnosno ‘Saveza (pakta) cestitih’. To je bio dogovor nekoliko predislamskih arapskih plemena da pomažu onome kome je nepravda ucinjena, održavaju dobre odnose s rodbinom i brinu o rodbini. Poslanik je prisustvovao sklapanju saveza prije poslanstva, o cemu je naknadno rekao da bi, ako bi u islamu bio pozvan u slican savez, prihvatio poziv bez oklijevanja. On je naglasio da svaki plemenit i dobar savez sklopljen u džahilijetu (predislamskom periodu) ima automatsku podršku islama. Na osnovu toga da se zakljuciti da zajednica vjernika može ucestvovavti u svakom savezu koji ima za cilj sprecavanje nepravde i tlacenja, služenje interesima covjecanstva, zaštitu ljudskih prava, priznavanje vlasti naroda i rotiranje vlasti kroz sistem izbora. Vjernici mogu raditi na ostvarenju ovih plemenitih ciljeva cak i sa onima koji ne dijele istu vjeru i ideologiju.

Cetvrti je primjer Omer ibn ‘Abdulaziza, emevijskog vladara, cija vladavina nije trajala duže od dvije godine. Povjesnicari i znanstvenici smatraju ga petim pravovjernim halifom zbog pobožnosti i pravednosti mada ga je više od pola stoljeca dijelilo od posljednjeg od cetverice pravovjernih halifa. Iako je bio monarh koji je naslijedio vlast, bio je nezadovoljan monarhijskim sistemom i u principu ga nije opravdavao. Medutim, nije mogao izmijeniti sistem i ummetu vratiti pravo na konsultativni oblik vladavine zbog dugogodišnje korupcije. Ipak, uspio je znacajno izmijeniti mnoge negativnosti iz prakse i ponovo uspostaviti pravdu. Prihvatajuci monarhiju, kojom nije bio zadovoljan, on je bio u prilici da ucini mnogo dobrog i niko nije rekao da je pogriješio ili da je bio pogrešno upucen u svojim postupcima.

Aktuelna problematika

Islamska vlast zasnovana je na nekoliko vrijednosti koje bi, u slucaju potpune realizacije, prozivele perfektan ili gotovo-perfektan sistem. Medutim, nekada je nemoguce sprovesti sve te vrijednosti, i zato se u odredenim okolnostima mora zadovoljiti nekima od njih da bi pravedna vlast mogla postojati. Pravedna vlast, makar i ne bila islamska, smatra se vrlo bliskom islamskoj vlasti jer je pravda najvažnija osobina islamske vlasti, a kaže se da je pravda zakon Allahov.
Ibn ‘Akil je islamsku administrativnu politiku (es-sijase eš-šer’ijje) definisao kao postupke koji narod približavaju dobru a udaljavaju ga od zla, makar ti postupci nisu bili zagovarani od strane Poslanika i nisu bili objavljeni od Allaha. dž.š.
On to nadalje objašnjava opisujuci te postupke, koristeci frazu ‘oni koji su u saglasju sa islamskim zakonom’ da bi ukazao da je zahtjev da takvi postupci ne proturijece šerijetu opravdan. Medutim, ako se tom frazom misli da postupci moraju biti posebno spomenuti u Kur’anu i sunnetu, onda je to greška i može se uzeti kao osnova za optužbu drugova Allahovog Poslanika da su krivo postupali. Jer, oni su inicirali brojne nove politicke i administrativne mjere kako bi udovoljili potrebama društva u izmijenjenim okolnostima.

U naše doba brojni primjeri mogu biti navedeni da se pokaže kako su u islamu pojedinci i grupe ulazile u saveze da bi sprijecile zlo ili da bi služile zajednici unutar neislamskog okvira. To se dešava usprkos cinjenici da mnogi ucenjaci još uvijek insistiraju da takve mjere ne bi trebalo poduzimati. Uz dužno poštovanje, oni nepotrebno otežavaju život muslimanima. Njihova mišljenja namecu restrikcije na politiku koja je nesumnjivo dozvoljena i zakonita, i koja ima za cilj da muslimane osposobi da pozitivno reaguju u situacijama koje, uistinu, mogu biti teške.
Da navedemo samo nekoliko primjera takvih situiacija.

Prvo, oko jedne trecine muslimana u svijetu su manjine u svojim državama, što ce reci da nema nade da ce u skoroj buducnosti svojim zemljama upravljati na islamski nacin. Mnoge od muslimanskih manjina suocene su sa prijetnjama egzodusa ili uništenja zbog ‘etnickog cišcenja’ i drugih pritisaka. Kakve opcije islamsko pravo ima za njih? Neki sugerišu da takve manjine treba da isele u zemlje sa muslimanskom vecinom. Kada bi to bilo moguce, a obicno nije, kakvog bi im to dobra donijelo? Ili je taj prijedlog još jedna zavjera protiv muslimana, kako bi ih se istjeralo iz njihovih domova? Postoje i drugi koji muslimanskim manjinama savjetuju da se izoluju i cekaju, ali i ovo je oprecno samoj biti islamske poruke koja hrabri vjernike da budu aktivni, pozitivni i da se ukljuce u društvena kretanja.

Najbolja opcija za takve manjine je da udu u savez sa sekularnim demokratskim grupama. Tako ce moci djelovati u pravcu uspostave sekularne demokratske vlasti koja ce poštivati ljudska prava osiguravajuci bezbjednost i slobodu izražavanja i vjere - osnovne potrebe covjecanstva s kojima je islam došao.
Ostvarenje takvih vrijednosti u društvu to društvo, po islamskom shvatanju, automatski transformiše iz daru-l-harba, zemlje neprijateljstva i rata s islamom, u zemlju mira i spokoja. Imam Nevevi definiše ‘zemlju neprijateljstva’ (daru-l-harb) kao teritoriju na kojoj muslimani ne mogu slobodno prakticirati svoje vjerske obaveze, u kom slucaju iseljenje iz takve zemlje postaje imperativom. Stvarne demokratije nisu takve; one garantuju slobodu vjere i vjeroispovjesti.

Drugo, postoje mnoge islamske zajednice ili pokreti koje egzistiraju u zemljama sa muslimanskim vecinama a kojima vladaju diktature koje tvrde da su islamske, ili diktature neprijateljski raspoložene prema islamu. Takvi islamski pokreti možda nisu u mogucnosti da sami reformišu režim ili ga izmijene. Da li se šerijat protivi saradnji i savezništvu izmedu ovih pokreta i sekularnih partija koje rade i bore se za rušenje diktatura i uspostavu sekularnih demokratija koje ce poštivati ljude i jamciti njihove

slobode? Ne, nikako.
Trece, islamske grupe u zemljama s muslimanskom vecinom i sistemom diktature mogu biti u stanju pridobiti podršku vecine naroda i uspostaviti islamsku vlast. Medutim, takva tranzicija može prouzrociti neprijateljstvo prema njima u samoj zemlji ili izvan nje, cineci novoformiranu islamsku vlast sklonom tiraniji ili drugim oblicima pritisaka koji mogu završiti njenim padom.

Postoji li ijedan razlog zašto takve grupe ne mogu saradivati ili se dogovarati sa sekularnim grupama kako bi izolovali postojecu diktaturu i uspostavili sekularnu demokratiju odlažuci dugorocni cilj uspostavljanja islamske vlasti dok okolnosti to ne dozvole? Sigurno, nema!
Valja naglasiti da izbor u ovom slucaju nije izmedu islamske i neislamske vlasti, vec izmedu diktature i demokratije.
Cetvrti primjer su islamske grupe u zemljama koloniziranim od strane stranih sila. Ima li ijedan razlog zašto one ne bi trebalo da formiraju jedinstven front sa sekularnim grupama kako bi se suocile sa zajednickim neprijateljem i izborile za nacionalnu alternativu u kojoj bi muslimani živjeli bolje negoli pod kolonijalnom vlašcu. Zasigurno, nema ništa što bi ih sprijecilo da to ucine.

Izmedu sadašnjosti i buducnosti

Ako je uspostava islamske vlasti kratkorocni i dugorocni cilj svake islamske grupe kako bi ispunila Allahova naredenja, šerijat uzima u obzir mogucnost da taj cilj ne može biti lahko ostvaren, i stoga obezbjeduje alternativu. U izuzetnim okolnostima islamske grupe mogu uci u savez sa neislamskim grupama radi osnivanja sistema pluralisticke vlasti u kojoj je vlast u rukama vecinske partije.
Takva koalicija može postojati i u cilju odvracanja agresora ili svrgavanja diktature. U svim slucajevima savez ne smije sadržavati odredbe koje na bilo koji nacin potkopavaju islam ili namecu restrikcije onima koji rade za islam i teže uspostavi njegova sistema u zemlji.

Ovi argumenti zasnovani su na:

- principu podržavanja onog što donosi dobro i gušenja onog što donosi zlo,

- pravilu da ono od cega ovisi ispunjenje obaveze jeste i samo obavezno,

- pravilu da se akti sude prema namjerama, i

- principu nužde.

Ono što je najvažnije jeste da musliman mora ostati aktivan i pozitivno angažovan u nastojanju da u praksu sprovede objavljene Allahove, dž.š, zakone, djelimicno ili u potpunosti, ovisno o okolnostima i mogucnostima. Suština Allahovih zakona, zbog koje su sve božanske poruke i bile poslane, jeste uspostava pravde medu covjecanstvom. “Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terezije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali…” (El-Hadid, 57: 25).

Valja, medutim, naglasiti da problem s kojim se suceljava ideja podjele vlasti (power-sharing) ne leži u teškoci uvjeravanja islamista da prihvate demokratiju, pluralizam i podjelu vlasti. Trenutni generalni trend u islamskim krugovima jeste za prihvatanje ucešca/podjele vlasti - cak i u sekularnim vladama - kao sredstva za postizanje zajednickih ciljeva kao što su nacionalna solidarnost, poštivanje ljudskih prava, civilne slobode, kulturni, društveni i ekonomski razvoj, i odvracanje vanjskih prijetnji.

Stvarni problem predstavlja ubjedivanje ‘onih drugih’, to jeste vladajucih režima, u princip ‘narodnog suvereniteta’ i pravo islamista da - kao i ostale politicke grupe - osnivaju politicke partije, ucestvuju u politickim aktivnostima i natjecu se za vlast ili ucestvuju u njoj demokratskim kanalima.
Kažnjavanje islamskih pobjednika u tuniskim i alžirskim izborima - koje se nažalost dešava uz saglasnost zapadnih demokratija i podršku lokalne ‘sekularne teološke elite’, koja je u savezništvu s tiranskim režimima u obje zemlje - pruža ubjedljiv dokaz da korijen problema u muslimanskom svijetu leži u hegemoniji despotizma. Naš glavni zadatak sada je da se borimo protiv despotizma i za istinsku tranziciju u demokratiju.