vize i imigranti

Tarik Lazovic | Saff br/str. 41

“Koliko god da vas ima ovo još uvijek nije muslimanska zemlja”


Nesumnjivo je da je osnovni uzrok sve veceg broja bošnjackih putnika za trece zemlje, potraga za materijalnom egzistencijom, koju nisu mogli pronaci u svojoj domovini


"Od dolaska u Rim cesto sam patio od nesanice i nakon izvjesnog vremena, shvatio sam šta dane cini tako nepodnošljivim i gore od nemanja slobode, gore od odsustva žene, bilo je odsustvo mujezina. Nikada do tada nisam živio iz dana u dan, iz nedelje u nedelju, u gradu u kojem ne odjekuje poziv na molitvu, poziv koji odreduje vrijeme, ispunjava prostor, umiruje ljude i zidine".


(Lav Africki; Amin Maloouf)

"Dalje više ne može ovako", rijeci su koje se sve cešce i jace cuju iz usta prosjecnog Bošnjaka, demobilisanog borca koji je preživio deset najtežih godina, danas radnika na cekanju ili poluroba zaposlenog na crno kod beskrupuloznog privatnika, ili pak studenta, koji živeci na roditeljskoj penziji pokušava da sakupi nešto škole kako bi i on, jednom, nekada, mogao tu pomoc uzvratiti svojim roditeljima. Odmah iza tih i slicnih rijeci pred ocima tog istog prosjecnog Bošnjaka stvori se slika udobnog stana, dobrog posla, još boljeg auta, ustvari slika života kojim živi neki njegov poznanik, prijatelj ili rodak sa kojim je možda, nekada kao mali igrao cize blize ili klikera, sjedio u školskoj klupi i momkovao.


Spasiti se siromaštva

Danas se njihovi životi uveliko razlikuju, ne zato što je jedan bio bolji ucenik od drugog ili je bio bolji klikeraš od drugog, nego samo zato što jedan živi nekih hiljadu kilometara zapadnije. Za ocekivati je bez imalo sumnje da ce taj duboko nezadovoljni i ozlojedeni Bošnjak, bio on vjerski i nacionalno osvješcen ili ne, sasvim je nebitno, sve uciniti da prevali tih hiljadu km kako bi spasio svoju cast i porodicu od siromaštva.


Kada se stvari postave ovako, a one, zaista, koliko god to nekome bolno i pregrubo izgledalo, ovako stoje, onda je jasno da pojavu sve veceg odliva mladih Bošnjaka u trece zemlje nije dovoljno samo okarakterisati kao apriori negativnu, i time smatrati problem rješenim. Naprotiv, ta pojava je složena i uzroci su joj duboki, stoga je neophodno dobro je razumjeti, i tek onda ce biti moguce zauzeti stav i ponuditi moguce rješenje.

Nesumnjivo je da je osnovni uzrok sve veceg broja bošnjackih putnika za trece zemlje, potraga za materijalnom egzistencijom, koju nisu mogli pronaci u svojoj domovini. Ako smo spremni biti realni, vecina njih je nece biti u mogucnosti pronaci još dugi niz godina, zbog teške ekonomske situacije u kojoj se država nalazi i iz koje zasigurno nece, zadugo izaci. Objektivno lakše je sacekati godinu dvije na imigrantsku vizu nego deset na posao. Obecavati životni standard kao na zapadu u neko dogledno vrijeme možete još samo predškolskoj djeci, a do malo ni oni vam nece povjerovati. Uvjeravati ljude da ni na zapadu nije sve kad su finansije u pitanju kako to izgleda takoder ne pije vode, jer je, cinjenice potvrduju, recimo socijalna pomoc u vecini zemalja EU u visini bolje plate u BiH.


Cak ni pridržavanje vjerskih propisa u zapadnim zemljama vec odavno nije problem, štaviše muslimana u Njemackoj, naprimjer, ima više nego u Bosni, postoje mesdžidi, muslimanske organizacije, islamske škole u mnogo cemu i bolje nego u domovini.

Ipak, to je samo jedna strana medalje.


ETNICKO CIŠCENJE u miru


Ovakvo gledanje na stvari može, donekle, vrijediti samo kada se gleda iz perspektive jednog covjeka, njegove licne sudbine i odluke, medutim, nažalost ili na srecu, to nije pitanje jednog covjeka, nego pitanje cijelog naroda, ili barem vecine koja se nalazi u slicnoj situaciji. Kada bi svaki pojedinac gledao samo sebe, i odlaskom riješio svoj problem, onda bi u skoroj buducnosti imali Bosnu u Europi, podjeljenu po kantonima: Kanton Minhensko-bavarski, Kanton Nirnbmerg, Kanton Grac, Roterdam itd... Uz to bi i proces etnickog cišcenja bio završen bez žrtava i mirnim putem, i "mirna Bosna". Bošnjaci bi onda na bjelosvjetskim trgovima, kao sada Kurdi kod sebilja, cekali da ih ko zovne da istovare kakav kamion, ili pociste avliju, kako bi zaradili koru hljeba.

Bez sumnje, globalna strategija Bošnjaka nikako ne smije biti emigracija, po bilo kojem osnovu i iz bilo kojeg razloga, jer bi to znacilo kidanje svojih korijena i nestanak jednog naroda.


Iako, zasigurno niko nema pravo, kad se radi o pojedincu koji odlaskom želi spasiti svoje dostojanstvo i porodicu od siromaštva, da mu na bilo kakav nacin to ospori, postoje razlozi koji ce pokazati da ni kada je samo jedan covjek u pitanju odlazak može, i cak u vecini slucajeva, imati negativne posljedice.

A šta sa sljedecim generacijama...?


Svima je poznato da na zapadu živi veliki broj muslimana, da imaju mesdžidi, islamske škole itd, medutim malo je poznato da je u vecini tih zemalja, zapravo, zabranjeno javno ucenja ezana. Naravno da nije u pitanju jedan propis koji uostalom nije ni obaveza, medutim radi se o simbolu, metafori Islama, cijom se zabranom muslimanima indirektno porucuje, da "koliko god da vas ovdje ima još uvijek ovo nije muslimanska zemlja". Nemuslimansko okruženje, koliko god slobode pružalo, nije prirodna sredina za život muslimana i neminovno je da ce negativno utjecati na njegovu vjeru, a da ne spominjemo njegovu djecu i daljnje generacije. Pojedinac, stranac koji je došao u nemuslimasnku zemlju kao jeftina radna snaga, ma koliko jaka i stabilna licnost bio teško ce uspjeti zadržati svoju vjeru kao neodvojivi dio svoje licnosti netaknutu. Cak i ako za sebe može garantovati, za svoju djecu ne može, a to je suviše velik rizik.