POSJETITE KURAN.BA
 
 

nova uloga saveza

Muhamed Jusic | Saff br/str. 30

Svecana sjednica NATO clanica na kojoj se slavilo 50 godina postojanja saveza (održana izmedu 23. i 25. aprila u Vašingtonu) uzburkala je ionako nestabilnu situaciju u svijetu izazivajuci niz nepoznanica u sferi globalne svjetske politike. Postaje li NATO produžena americka ruka? Cega se plaši Iran?




Raspadom SSSR-a i nestankom hladnoratne paradigme neminovno je moralo doci do znacajnijih promjena u strateškoj viziji NATO-a. Utemeljen 1949. NATO-ov primarni cilj je bio koordiniranje zajednicke odbrane zemalja clanica od potencijalne sovjetsko-komunisticke agresije. Nestankom ove opasnosti nestala je i potreba za postojanjem jedne takve organizacije. U tom kontekstu su i izjave nekih americkih kongresmena koji su tražili da se u što kracem vremenskom roku poduzmu znatne promjene u nacinu djelovanja saveza ili da, u suprotnom, prestane postojati. Neki svjetski politicki krugovi tvrde kako je upravo uplitanjem u kosovski problem NATO, prije svega, želio dokazati svoje postojanje i odlucnost da ostane kljucni faktor u svim konfliktnim situacijama na podrucju Evrope. Bio je to znak da savez nije samo živ vec da je odlucan preci u drugu eru svog aktivnijeg postojanja. Nakon ovoga je uslijedio sastanak u Vanšingtonu na kome je sve to zvanicno i potvrdeno. Glavni inicijator ovog sastanka je bila Amerika cija je administracija nosilac ideje o preustroju strateške vizije NATO-a. Americki predsjednik Bil Klinton ovom je prilikom otkrio kako clanice vec pet godina rade na izgradnji novog NATO-a koji ce se biti u stanju odgovoriti na izazove novog stoljeca. Ovome je Klinton dodao i to kako je ovaj savez pokazao da je sposoban djelovati i van teritorije zemalja clanica, te da je to NATO kakvog oni žele vidjeti u sljedecem stoljecu.


NOVA STRATEŠKA


VIZIJA


Cinjenica da je Amerika više nego odlucna da uvuce NATO u sve znacajnije svjetske konflikte opravdava sumnje nekih svjetskih centara politicke moci da Amerika time izbjegava suprotstavljanje svjetske zajednice u slucaju vojnog angažmana. Sigurno je da bi bilo puno manje prostora za optuživanje Amerike zbog vodenja jednostrane i sebicne politike spram Iraka, Afganistana i Sudana da su u njima ucestvovale i ostale zemlje Saveza (njih 18). Najviše bojazni od toga da NATO postaje produženom americkom rukom se osjecaju u muslimanskim zemljama Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, zato što je Amerika do sada pokazala da je sklona vojnom interveniranju baš na tim prostorima. Strah od toga da NATO postaje nova vojna sila koja ce u buducnosti, bez kontrole Savjeta bezbjednosti ili neke druge medunarodne institucije, rješavati sve konflikte u regiji, uplicuci se kada i gdje hoce, potresa skoro sve arapske prijestolnice. Da bismo znali koliko je ovaj strah opravdan ili ne, moramo se vratiti odlukama koje su donešene na ovom sastanku, a koje odreduju novu stratešku viziju Saveza. Na 65 stranica zajednicke dekleracije, a koju su potpisale sve zemlja clanice, nalazimo i spornu tacku u kojoj se navodi, izmedu ostalog, i to kako polje djelovanja Saveza i dalje, bar zvanicno, ostaje podrucje Sjevernog Atlantika, odnosno Evropa i Amerika. Medutim, ovim se dokumentom po prvi put Savezu dozvoljava angažman van teritorije ovih zemalja, pod uslovom da je bezbijednost bilo koje od zemalja clanica direktno ili indirektno ugrožena. Ovo otvara vrata Savezu da vojno intervenira u svakom konfliktu koji bi mogao brzo eskalirati i ugroziti jednu od zemalja clanica Saveza ili njihove susjede. Ovdje cemo navesti samo neke situacije, koje se najcešce spominju, a u kojima je NATO-u dozvoljeno djelovati: sprecavanje aktivnosti opasnih "teroristickih" organizacija, suzbijanje organiziranog kriminala, trgovine i posjedovanja opasnih hemijskih i bioloških supstanci, sprecavanje nezapadnih zemalja od razvijanja nuklearne tehnologije u vojne svrhe, te uplitanje u moguca znacajnija pomjeranja stanovništva koja, na bilo koji nacin, ugrožavaju podrucje Sjevernog Atlantika, odnosno zapadnu civilizaciju.


CEGA SE PLAŠI IRAN?


Ovo znaci da bi u iducoj fazi napada na Irak, a za koji neki najavljuju da bi mogla biti i posljednja, umjesto samih americkih i britanskih, ucešce mogle uzeti i NATO snage. Da je kojim slucajem Amerika odlucila da raketne napade na Sudan i Afganistan izvede ovih dana, za ocekivati bi bilo da i NATO uzmu ucešce u njima. Razloga za strah ima i Pakistan koji zbog svog posjedovanja nuklearne bombe, i relativno razvijene nuklearne i vojne tehnologije predstavlja stalni izvor nestabilnosti i vrlo lahko može postati meta iduceg NATOVOG vojnog angažmana.


Medutim, daleko ispred svih je Iran koji u svijetu važi za glavnog sponzora terorizma, što ga stavlja na vrh liste neposlušnih država koje predstavljaju opasnost zapadnoj civilizaciji cime zaslužuje da bude, sada od strane NATO-a, prevaspitan. U strahu od toga da bi se NATO, nakon što završi svoj angažman na Balkanu, mogao pozabaviti baš nedemokratskom vladom u Teheranu, iranska administracija je pokrenula seriju diplomatskih turneja u zemljama regije u cilju izgradnje zajednickog sistema odbrane od moguceg neprijatelja. Na listi zemalja kojima je Iran ponudio vojnu saradnju našle su se Saudijska Arabija, Sirija i Bahrein. Iranski ministar odbrane admiral Ali Šamahani je pocetkom ovog mjeseca, za vrijeme posjete saudijskog ministra odbrane, princa Sultana bin Abdul-Aziza Teheranu, saudijskoj strani ponudio izgradnju sistema "zajednicke odbrane islamskog svijeta". Ovaj prijedlog zbog cinjenice da se na celu iranske republike nalaze šije, nije naišao na najbolji prijem u islamskim krugovima, kao ni u nacionalnim vodstvima arapskih zemalja. Upravo je zato Kraljevina Saudijska Arabija odbila ovaj prijedlog pristajuci samo na poboljšanje ekonomskih i bilaterarnih odnosa ali isticuci kako je za izgradnju zajednickog vojnog bloka još uvijek prerano. Jedino se do sada Sirija pokazala spremnom za ulazak u ovaj savez u kome njen predsjednik Hafizul Esed vidi protutežu americko - izraelsko - turskom savezu koji, za sada, dominira Bliskim Istokom. Sirija, u kojoj su na vlasti nusejrije a ne suniti muslimani, vidi neophodnost postojanja jednog takvog saveza koji ce biti u stanju suprotstaviti se eventualnom NATO-vom pohodu na diktatorske i nedemokratske režime (u cemu Sirija prednjaci) Bliskog Istoka.


Nakon što je naišao na relativno slab odaziv u muslimanskim zemljama Iran se ponovo okrenuo svome starom savezniku Rusiji u kojoj Homeinijev Iran i prokomunisticka Sirija još uvijek vide svjetski politicki autoritet. Ovaj put Iran je došao sa vizijom novog vojnog bloka kojeg bi sacinjavala Rusija i Iran, zajedno sa znatnim brojem muslimanskih republika iz sastava bivšeg Sovjetskog Saveza, kao što su Uzbekistan, Tadžikistan, Kazahstan i neke druge. Koliko je ovakav jedan savez moguc, teško je predvidjeti ali posljednja dešavanja na Kosovu su svima pokazala koliko je Rusija koristan saveznik i koliki su njeni stvarni potencijali. Možda je upravo zbog toga Iran odlucio poduzeti neka rezervna rješenja, a koja se ogledaju u površnoj demokratizaciji koju zastupa iranski predsjednik Hatemi i u normalizaciji odnosa sa zapadnim zemljama ukljucujuci i Vatikan.


Teško je još uvijek nešto više reci o svemu ovome, ali sastanak u Vašingtonu je pomakao kamen koji je pokrenuo politicku eroziju koja ce uveliko obilježiti novo stoljece.


NATO-va zauzetost kosovskim problemom ne daje dovoljno vremena i pažnje evropskim i svjetskim medijima da se detaljnije pozabave ovim pitanjem, što nije slucaj sa Bliskim istokom koga se ove promjene najviše ticu. Zato ce rješavanje problema prvog diktatora koji je zaprijetio sigurnosti zemalja saveza, Slobodana Miloševica, za NATO znaciti tek pocetak nove uloge "svjetskog policajca" koju je do sada obavljala Amerika.


A ko je taj koji ce prvi pronosati kapu koju je svima skrojila Amerika, ostaje da se vidi.