imam sevkani

On je istaknuti imam. Blistava zvijezda koja se pojavila nad jemenskim horizontom. Predvodnik imama i ucenih. Muftija islamskog ummeta. More znanja i sunce razboritosti. Temelj mudžtehidima, i šejh Islama i uzor medu ljudima. Komentator Kur'ana i hadisa. Velikan isposnika i jedinstven primjer pobožnjaka. Borac protiv novotara i jedan od posljednjih mudžtehida. Autor mnogih pisanih djela kojima u to vrijeme nije bilo ravnih..." Izvanrednom pohvalom, zapoceo je svoj govor o Imamu Ševkaniju veliki islamski ucenjak Siddik ibn Hasan Han. Pohvala, kako cemo vidjeti, ne sadrži pretjerivanje, niti pristrasnost. Imam Ševkani je dostojan svake vrste pohvalnih epiteta, šta više, njegov uspjeh, svestrana naobrazba, izuzetna nadarenost i moralnost, a prije svega njegova iskrenost, skromnost, pobožnost i strah od Allaha dž.š., su iznad toga. Sve mu je to pomoglo da se uputi stazom idžtihada i skine okove taklida (slijepog slijedenja), u vremenu kada nije imao ni 30 godina. Prije toga je bio sljedbenik zejdijskog mezheba (pravca), u temeljima i granama vjere, da bi, nakon toga, izrastao u predvodnika mudžtehida i obnovitelja vjerske misli u svome vremenu, i bio od najistaknutijih reformatora koji su ucestvovali u budenju islamskog ummeta iz teškog stanja opijenosti i duhovnog mrtvila. Rodio se u ponedjeljak 28 zu-l-kadeta 1172. H.g. u mjestu Ševkan, blizu glavnog grada Sane. Odrastao je i odgajao se u kuci koja je odisala islamskom atmosferom.

Otac mu je bio alim i kadija, poznat po svojoj dobroti i plemenitosti. Odgajao je svog sina na cistoti, uljudnosti, neporocnosti i ostalim vrijednotama Islama. U ranoj mladosti (izmedu 7. i 10. godine) naucio je Kur'an napamet, potvrdivši svoj hifz, pred mnogim poznavaocima Kur'ana i tedžvida. Nakon toga prelazi na ucenje hadisa napamet i skracenih djela iz drugih oblasti, poput djela "El-Ezhar" iz zejdijskog fikha, zatim "El-Melhatun" iz gramatike, "Telhis" iz govorništva i mnoga druga djela.

SVESTRANO OBRAZOVANJE

Ševkani je ucio pred najvecim alimima i autoritetima Jemena u to vrijeme, kao što su Kasim ibn Jahja Havelani, zatim poznati fakih Ahmed Harazi, te kadija Abdurahman el-Ekva. Kada je imao 20 godina poceo je sa donošenjem fetvi, uz dozvolu svojih ucitelja, i u njihovom prisustvu, što jasno govori kakav je bio život ovog vrijednog i nadarenog studenta i koliko je truda i napora uložio na ovom casnom putu. Uporedo je Imam Ševkani slušao predavanja tragajuci za znanjem i poducavao druge tom znanju. Dnevno je za ove aktivnosti odvajao i po 13 sahata. Vrijedno je spomenuti da je Imam Ševkani u svojoj nastavi i donošenju fetvi koristio posebne metode koje nisu bile uobicajene kod tadašnjih ucitelja i alima. U svojoj knjizi El-Bedru-l-talin" ("Izlazeci mjesec"), spomenuo je knjige koje je ucio i komentarisao pred uvaženim alimima, a tih knjiga je bilo na desetine iz raznovrsnih oblasti, kao što su: fikh, lingvistika, književnost, tefsir, retorika…

Istraživacki život Imama Ševkanija bio je obilježen neizmjernim trudom, velikom izdržljivošcu, životnom vitalnošcu i raznovrsnim aktivnostima. Vidjeli smo, iz naprijed izloženog, da je ovaj ucenjak uspio spojiti ucenje i poducavanje, što je vrlo teško, i ono što je još teže od toga, on je spojio ucenje i pisanje knjiga, istovremeno. Poznato je, takoder, da nije putovao radi traženja znanja. Njegovo ucenje i sticanje znanja bilo je ograniceno samo na ulemu Sane u Jemenu, jer mu roditelji nisu odobravali putovanja. Taj nedostatak nadoknadio je citanjem svih knjiga koje su mu došle do ruku. Imam Ševkani se nije ogranicio niti zadovoljio, u svom naucno-istraživackom radu, samo komentarisanjem knjiga iz bogate islamske zaostavštine i izvodenjem skracenih zbirki iz tih djela, kao što su to cinili alimi, njegovi savremenici. Naprotiv, on je pozivao na revolucionarne reforme i promjene koje su imale za cilj povratak izvorima Islama, Kur'anu i Sunnetu, te uzimanje akide (vjerovanja), Šerijata, ahlaka i izgradnja kompletnog sistema obrazovanja i spoznaje na temeljima Kur'ana i Sunneta, što, svakako, predstavlja vid ispravnog razumijevanja obnove vjere u Islamu. Unatoc svemu tome i uprkos njegovoj indiferentnosti i odricanju od ovosvjetskih položaja i njegove izolacije od bogataša i visokih politickih krugova i potpune predanosti nauci, ipak su mu ovosvjetska dobra dolazila "ponizno", bez imalo njegovog truda. Tako je izabran za predsjednika sudske vlasti (pravosude) u 36. godini života, ostavši na tom visokom i casnom vjerskom i politickom položaju više od 40 godina. Oslonac i podršku u mišljenju i u presudama tražio je od imama, ministara i drugih koji su zajedno s njim dijelili odgovornost. Osim pravosuda, pred kraj svog života, Ševkani je preuzeo i ministarstvo. Nema sumnje da je to omelo njegov naucni rad i nadahnuto pisanje, jer je vecinu svoga vremena trošio u obnašanju ovih odgovornih funkcija. Zato je primjetna ocita razlika izmedu njegovih pisanih dijela prije preuzimanja sudstva i nakon što je postao njegovim predsjednikom. Vjerovatno ce mnogi upitati šta je razlog njegovom prihvatanju ovog visokog položaja, nakon tolikog dugog odbijanja? Ako se obratimo na njegovu knjigu "Izlazeci mjesec", vidjecemo da je on svoj položaj glavnog kadije opisao kao vrstu velikog iskušenja. Pored toga, mnogi ucenjaci i pobožni ljudi su mu predlagali, cak zahtijevali od njega, da preuzme taj položaj, nakon cega je on i prihvatio. Možda je Imam Ševkani u preuzimanju položaja vrhovnog sudije vidio priliku za širenje i promicanje Sunneta Muhammeda s.a.v.s., i odstranjivanje novotarija, te uspostavu pravde i pravednog postupka prema onima koji su cinili nasilje. Tako je on svoje ideje i zamisli doveo do stepena prakticne primjene. Ovome treba dodati i cinjenicu da je taj položaj odbijao od njega mnogobrojne napade nosilaca odredenih vjerskih i politickih ideja, koji su bili zadojeni vjerskim fanatizmom, koji su pokušavali da ubace sumnju u njegovu akidu i ideje, na razne nacine.

ENERGICNO PROTIV "SLIJEPOG SLIJEÐENJA"

Imam Ševkani je na samom pocetku svog naucnog života bio sljedbenik zejdijskog pravca. Naucio je napamet najpoznatije knjige iz ovog mezheba i napisao neka djela o njemu. Detaljno je proucio i naucio sve mes'ele iz ovog pravca, tako da je brzo postao uzor i voda njegovim sljedbenicima. Medutim, njegova cežnja za naukom i neke druge uzvišene težnje nisu mu dozvolile da se ogranici samo na zejdijski mezheb, vec se predano dao na proucavanje i ostalih islamskih pravaca koje je, takoder, temeljito i besprijekorno proucio. Brzo je napredovao u hadiskoj nauci (ilmu-l-hadis), tako da je na tom polju zasjenio sve svoje savremenike. Imam Ševkani je ulagao maksimum truda u nastojanju da svaki njegov stav bude zasnovan na dokazima iz Kur'ana i Sunneta, a ne na mišljenjima ljudi, ma ko oni bili, ma koliko znanje posjedovali i kakav položaj u društvu imali. I Allah dž.š. ga je uputio na ono što je najbolje i najispravnije. U tom pogledu, na njega su presudan utjecaj izvršili islamski reformatori iz Jemena, koji su živjeli i djelovali prije njega i bili svijetli primjeri svoga doba, poput Muhammeda ibn Ibrahima, zatim Muhammeda ibn Ismaila es-Sananija, kao i ucenjaci iz drugih krajeva, a posebno šejhu-l-islam Ibn Tejmijje i njegov ucenik Ibnu-l-Kajjim, te Muhammed ibn Abdul Vehhab. Nakon što se povecalo njegovo znanje i proširili vidici i nakon što je dostigao stepen mudžtehida, napisao je važna djela iz oblasti akide, u kojima se posebno osvrnuo na propis o taklidu objašnjavajuci koliku je nesrecu donio i kakve negativnosti prouzrokovao taklid islamskom ummetu. Napisao je, takode, djelo "Sejlu-l-džeram-l-mutedeffik ala hadaiki ezhar", kao komentar na poznato djelo iz zejdijskog fikha "El-Ezhar".

Ova knjiga predstavlja najvrijednije fikhsko djelo kod zejdija i ona je kod sljedbenika ovog mezheba na stepenu svetosti (spomenuli smo da je Ševkani naucio ovu knjigu napamet još u ranoj mladosti). Ševkani je napravio kriticki osvrt na ovo djelo, provjeravajuci sve mes'ele i odgovarajuci na mes'ele koje nisu zasnovane na jasnom dokazu, proglašavajuci ih ništavnim. Nakon toga ustali su protiv njega, obespameceni sljedbenici taklida raspravljajuci s njim, vrijedajuci ga i psujuci u svakoj prilici i na svakom mjestu. Medutim, on je ostao cvrst i nepokolebljiv ne odustajuci nijednog trenutka od svojih stavova. I zamalo da nije izbio veliki nered, cak otvoreni sukob izmedu Imama Ševkanija i njegovih pomagaca, s jedne, i zejdija i njihovih sljedbenika, s druge strane, koji su smatrali da se time ne želi ništa drugo, osim rušenje zejdijskog mezheba, koje je zasnovano na mržnji prema ehlu-l-bejtu (Poslanikovoj a.s. porodici). Iako je i sam bio pripadnik zejdijskog pravca Imam Ševkani je bio pošteden ovog ružnog fanatizma. Još prije je napisao knjigu o vrijednostima i vrlinama ehlu-l-bejta i ashaba Poslanika Muhammeda s.a.v.s. U ovoj knjizi on je objasnio da iman (vjerovanje) ne može biti ispravan bez ljubavi i prijateljstva prema ehlu-l-bejtu, s jedne strane, a takode i ljubavi i prijateljstva prema ashabima Allahovog Poslanika s.a.v.s., s druge strane. Ovo je akida kojoj ga je uputio Allah dž.š., nakon njegovog velikog truda i zalaganja da je upozna. Poslije toga, Imam Ševkani je napisao mnogobrojne knjige u odbranu ove akide, a jedna od njih je knjiga "Iltehaf bi mezhebi selef".