pouka za bolje sutra
Nermin Tufekcic | Saff br/str. 36U Memicima kod Kalesije, 17. XI 1999. godine je obavljena do sada najveca dženaza za žrtve cetnickog genocida, koje su ekshumirane iz masovne grobnice Glumina.
Bošnjaci! Ne, nije bio zemljotres, a nije ni neka druga prirodna nepogoda. Ovih 261 žrtva su zaklani, umoreni na najsvirepiji nacin, poubijani od ruke onih krvnika koji bi to isto i vama uradili da ste im dopali šaka. Sedam godina su ovi nesretni Bošnjaci cekali da budu sahranjeni onako kako to prilici muslimanima. Docekali su taj dan i tu svoju dženazu, neobicnu i nenormalnu, kao što je i njihova smrt. Gdje se to na svijetu za jedan dan klanja dženaza 261 covjeku, i to zajednicka, a oni svi poubijani i zaklani? Tako nešto drugi imaju samo ako je u pitanju neka prirodna katastrofa. Jeste, bio je rat, ali sve ove žrtve su civili, nisu vojnici koji su pali u borbi za neki cilj. Mnogi sigurno nisu ni znali zašto su ubijeni, kao što se i danas na dženazi ne zna mnogima ni za ime, pa ostaše "neidentificirani". Identificirani su oni itekako. To su muslimani! Bošnjaci, koji kao i sve ostalo od svojih djedova naslijediše i istu smrt. Mnogi od njihovih predaka iz Zvornika, Foce, Višegrada, Goražda su na slican nacin stoljecima umirali. Došli su mnogi Podrinjci na dženazu. Došli da se pomole Stvoritelju svih svjetova za svoje najmilije. Neki su sigurno znali da su im u tim sanducima ocevi, sinovi i djeca, a neki su došli da slucajno ne propuste dženazu svom babi ili rodaku, samo zato što ga nisu mogli poznati. Ovaj dan dženaze, podsjeca mnoge na dan njihove smrti, u aprilu i maju 1992. godine. Bol i tuga, neka grozna tišina i mir, samo se niz lica mnogih slijevaju suze, poput kiše koja je padala na njihove glave. Tek poneki jecaj malog djecaka ili starice, ali i oni nekako tihi, kao da su se istrošili za ovih sedam godina nadanja, da ce se ipak možda jednog dana njihov najmiliji pojaviti živ. Mezarje u redovima. Redovi podijeljeni po mahalama. U nekim redovima sve jedno prezime, u nekim svi iz jedne kuce. Mnoge majke su sada ostale potpuno same, bez ikog svog, sada imaju samo red kaburova na mezarju u Memicima kod Kalesije. Mnogi gledaju u mezarove na cijim bašlucima su neke šifre, zbog toga što se pouzdano ne zna ciji su. Gledaju u njih sa zebnjom i nadaju se da to nije niko od njihovih najmilijih, da nije pod tom šifrom niko iz njihove kuce. Možda je živ. Možda se nalazi negdje u šumama ili u nekim zatvorima i rudnicima po Srbiji. Cekaju i nadaju se, kao što se vec sedam godina nadaju povratku svojoj kuci, ali ništa. Kakav povratak. Kako ga docekati, kada ga ni ovi mrtvi nisu uspjeli da docekaju, to je jedino što se može procitati sa lica tih ljudi i žena. Ove žrtve ne dobiše dozvolu od svojih katila iz Zvornika, da budu ukopani samo nekoliko kilometara dalje odavde, prema Zvorniku. Tamo gdje su rodeni, odrasli i na kraju zaklani. Kada ne daju mrtvima, kako ce onda živima? Izgleda da ce mnogi koji su sada živi, leci ovdje pored svojih najmilijih, prije nego docekaju povratak svojoj kuci. Danas je ovdje stotine zaklanih, a tu je i baza sa mirovnjacima, pitajte Srebrenicane na šta ih to podsjeca? Ali, koliko se takvih, kao nebo i zemlja, razlicitih stvari danas u ovoj zemlji Bosni, može vidjeti jednim pogledom na jednom mjestu. Da je ikom i do kakve šale, upitao bih, kada ce nas više upisati u Ginisovu knjigu rekorda? Možda cekaju da oborimo ovaj vlastiti rekord? Sigurno ce biti oboren, tu je Srebrenica i njenih deset hiljada žrtava. Njih je do sada vec ekshumirano oko tri hiljade, a ostalih sedam hiljada je još po bespucima Podrinja. Njihova dženaza ce biti rekord, sramni rekord svjetske zajednice. Upravo smo, prije nekoliko dana, culi za izvještaj UN-a, koji priznaje grešku u Srebrenici. Kome je fajda od toga? Mi takve greške nikada ne pravimo i mi takve izvještaje niti primamo niti sastavljamo. Naši udžbenici historije ce, izgleda, biti puni nekih grešaka historije i lekcija o masovnim dženazama. Sjetite se! Skoro smo klanjali dženazu u Foci za poklane u II svjetskom ratu od cetnicke kame, klanjali smo je pred ovaj rat. Danas na ovoj dženazi iako niko nikome ne gleda u oci, svi samo gledaju u zelene sanduke i bašluke, nije se mogao primjetiti iko od politicara iz Sarajeva. Šta je bilo prece od ovog? Samo se vidio uplakani Amor Mašovic, zajedno sa porodicama ovih žrtava, placu i izbezumljenih pogleda gledaju u zelenilo bašluka pred sobom.
Naibu-reis hfz. Ismet Spahic je nakon klanjane dženaze, izmedu ostalog rekao: "Ne smije se nikad pored psa koji ujeda ici neoprezno!".
Bošnjaci! Ne, nije bio zemljotres, a nije ni neka druga prirodna nepogoda. Ovih 261 žrtva su zaklani, umoreni na najsvirepiji nacin, poubijani od ruke onih krvnika koji bi to isto i vama uradili da ste im dopali šaka. Sedam godina su ovi nesretni Bošnjaci cekali da budu sahranjeni onako kako to prilici muslimanima. Docekali su taj dan i tu svoju dženazu, neobicnu i nenormalnu, kao što je i njihova smrt. Gdje se to na svijetu za jedan dan klanja dženaza 261 covjeku, i to zajednicka, a oni svi poubijani i zaklani? Tako nešto drugi imaju samo ako je u pitanju neka prirodna katastrofa. Jeste, bio je rat, ali sve ove žrtve su civili, nisu vojnici koji su pali u borbi za neki cilj. Mnogi sigurno nisu ni znali zašto su ubijeni, kao što se i danas na dženazi ne zna mnogima ni za ime, pa ostaše "neidentificirani". Identificirani su oni itekako. To su muslimani! Bošnjaci, koji kao i sve ostalo od svojih djedova naslijediše i istu smrt. Mnogi od njihovih predaka iz Zvornika, Foce, Višegrada, Goražda su na slican nacin stoljecima umirali. Došli su mnogi Podrinjci na dženazu. Došli da se pomole Stvoritelju svih svjetova za svoje najmilije. Neki su sigurno znali da su im u tim sanducima ocevi, sinovi i djeca, a neki su došli da slucajno ne propuste dženazu svom babi ili rodaku, samo zato što ga nisu mogli poznati. Ovaj dan dženaze, podsjeca mnoge na dan njihove smrti, u aprilu i maju 1992. godine. Bol i tuga, neka grozna tišina i mir, samo se niz lica mnogih slijevaju suze, poput kiše koja je padala na njihove glave. Tek poneki jecaj malog djecaka ili starice, ali i oni nekako tihi, kao da su se istrošili za ovih sedam godina nadanja, da ce se ipak možda jednog dana njihov najmiliji pojaviti živ. Mezarje u redovima. Redovi podijeljeni po mahalama. U nekim redovima sve jedno prezime, u nekim svi iz jedne kuce. Mnoge majke su sada ostale potpuno same, bez ikog svog, sada imaju samo red kaburova na mezarju u Memicima kod Kalesije. Mnogi gledaju u mezarove na cijim bašlucima su neke šifre, zbog toga što se pouzdano ne zna ciji su. Gledaju u njih sa zebnjom i nadaju se da to nije niko od njihovih najmilijih, da nije pod tom šifrom niko iz njihove kuce. Možda je živ. Možda se nalazi negdje u šumama ili u nekim zatvorima i rudnicima po Srbiji. Cekaju i nadaju se, kao što se vec sedam godina nadaju povratku svojoj kuci, ali ništa. Kakav povratak. Kako ga docekati, kada ga ni ovi mrtvi nisu uspjeli da docekaju, to je jedino što se može procitati sa lica tih ljudi i žena. Ove žrtve ne dobiše dozvolu od svojih katila iz Zvornika, da budu ukopani samo nekoliko kilometara dalje odavde, prema Zvorniku. Tamo gdje su rodeni, odrasli i na kraju zaklani. Kada ne daju mrtvima, kako ce onda živima? Izgleda da ce mnogi koji su sada živi, leci ovdje pored svojih najmilijih, prije nego docekaju povratak svojoj kuci. Danas je ovdje stotine zaklanih, a tu je i baza sa mirovnjacima, pitajte Srebrenicane na šta ih to podsjeca? Ali, koliko se takvih, kao nebo i zemlja, razlicitih stvari danas u ovoj zemlji Bosni, može vidjeti jednim pogledom na jednom mjestu. Da je ikom i do kakve šale, upitao bih, kada ce nas više upisati u Ginisovu knjigu rekorda? Možda cekaju da oborimo ovaj vlastiti rekord? Sigurno ce biti oboren, tu je Srebrenica i njenih deset hiljada žrtava. Njih je do sada vec ekshumirano oko tri hiljade, a ostalih sedam hiljada je još po bespucima Podrinja. Njihova dženaza ce biti rekord, sramni rekord svjetske zajednice. Upravo smo, prije nekoliko dana, culi za izvještaj UN-a, koji priznaje grešku u Srebrenici. Kome je fajda od toga? Mi takve greške nikada ne pravimo i mi takve izvještaje niti primamo niti sastavljamo. Naši udžbenici historije ce, izgleda, biti puni nekih grešaka historije i lekcija o masovnim dženazama. Sjetite se! Skoro smo klanjali dženazu u Foci za poklane u II svjetskom ratu od cetnicke kame, klanjali smo je pred ovaj rat. Danas na ovoj dženazi iako niko nikome ne gleda u oci, svi samo gledaju u zelene sanduke i bašluke, nije se mogao primjetiti iko od politicara iz Sarajeva. Šta je bilo prece od ovog? Samo se vidio uplakani Amor Mašovic, zajedno sa porodicama ovih žrtava, placu i izbezumljenih pogleda gledaju u zelenilo bašluka pred sobom.
Na kraju ove dženaze, nije bilo onog uobicajenog što hodže pitaju na drugim dženazama: "Hocete li halaliti?", jer je i mukla tišina govorila hoce li oni halaliti nama?
(sura Et-Tewba 111. ajet)