specificnosti ugrozavanja i odbrana bih

Uvjetovanost odbrane BiH i odbrane bošnjackog naroda

Odbrana bošnjackog naroda bitno je uvjetovana odbranom države Bosne i Hercegovine. U tom pogledu, bošnjacki narod, sa ostalim patriotskim snagama, subjekat je odbrane, a država Bosna i Hercegovina je sadržaj koji treba odbraniti. Država Bosna i Hercegovina politicki je okvir i ambijent u kome se, zajedno sa ostalim narodima, nalaze i Bošnjaci sa islamom kao svojom najvažnijom posebnošcu. Tako se odbrana Bošnjaka kao naroda i Bosne i Hercegovine kao države javljaju kao jedinstvene, logicki i sudbinski povezane i nerazdvojne komponente jedne cjeline. Ugrožavanjem bilo koje od komponenti, ugrožava se cjelina. Odbrana cjeline postiže se samo uspješnom odbranom svake od komponenti posebno. Kako god ne može biti države BiH bez Srba i Hrvata, ne može ni bez Bošnjaka. Odbrana svake komponente je, znaci, uvjet za odbranu cjeline.

Da li se, ipak, bar uvjetno, neka od tih komponenti može nešto drugacije tretirati? Ako se imaju u vidu iskustva iz agresije na RBiH, onda se može zakljuciti da Bošnjaci sa islamom kao važnom komponentom svoga identiteta imaju specifican tretman. U agresiji na RBiH sve vrste oružanih, propagandnih i drugih aktivnosti bile su usmjerene ka najvažnijem cilju: uništenju islama. To je razumljivo, jer nestankom te posebnosti bošnjackog naroda, ostvaruje se nestanak BiH i bošnjackog naroda. Znaci, nestankom islama, nestali bi i Bošnjaci kao narod i Bosna i Hercegovina kao politicki ambijent u kome opstoje Bošnjaci sa islamom kao komponentom svoje posebnosti. Prema tome, uništenje bošnjackog naroda i uništenje države Bosne i Hercegovine nisu neprijateljski ciljevi sami po sebi, nego su to efekti koji se podrazumijevaju, ako se postigne njihov kljucni cilj uništenje islama.

Svaka od pomenutih odbrambenih komponenti - odbrana države BiH, odbrana Bošnjaka i odbrana islama, ima svoje posebne pretpostavke. Pretpostavka za odbranu (1) bošnjackog naroda je da taj narod bude polticki faktor, da ima odgovarajuci nivo politicke organiziranosti sa pravom na državotvornost zajedno sa ostalim narodima u BiH. Važna pretpostavka ocuvanju i odbrani (2) države BiH su uvjeti za zajednicki život Bošnjaka, Srba i Hrvata sa istim pravima i obavezama za državne institucije i odbranu BiH. Pretpostavka za odbranu islama je ambijent u kome ce bošnjacki narod u državi BiH imati punu vjersku slobodu i ravnopravnost u odnosu na ostale konfesije, uz maksimalnu afirmaciju, kroz historiju vec potvrdenog bošnjackog smisla za toleranciju, uvažavanje i poštivanje onih, koji su druge vjere i nacije.
Bošnjacke specificnosti i neprijateljska propaganda

Velikosrpska i velikohrvatska neprijateljska propaganda, posebno u pripremama za agresiju i tokom agresije na RBiH, širile su teze o takozvanom islamskom fundamentalizmu, cime se željelo odvratiti Srbe i Hrvate da žive zajednicki žive sa Bošnjacima. Zlonamjerno, upravo sa ciljem uništenja Bošnjaka kao naroda, BiH kao države i islama kao temeljne posebnosti Bošnjaka, velikodržavne propagande su islamu davale svojstva agresivne ideologije, iz koje proizilaze opasnosti za druge vjere i nacije. Pri tome se grubo negiralo mnoštvo historijskih i tradicijskih cinjenica, koje usmjeravaju potpuno suprotan smjer u odnosu na te neprijateljske teze. Historijske i tradicijske cinjenice ukazuju na moralnost, tolerantnost i smisao Bošnjaka za lijepo i humano, jer oni nikada i nicim nikoga nisu ugrožavali, vec su, naprotiv, uvijek drugima pomagali da opstanu zajedno s njima. Takve plemenite ljudske osobine Bošnjaka nastale su i pod uticajem islama. Tako se i u ovom, kao i u mnoštvu drugih primjera, pokazuje princip 'zamjene teza' kojim se neprijatelji Bošnjaka, države BiH i islama, koriste u svojoj propagandi. Umjesto da priznaju znacaj islama u ideološkom i moralnom profiliranju Bošnjaka, oni to ucenje napadaju, dajuci mu svojstva sasvim suprotna od onih kojima se stvarno profilira duh i moral dobrocudnih, ponosnih Bošnjaka, što su pod uticajem islama pripremljeni za suživot i toleranciju. Da nije bilo takvih svojstava i uticaja, Bošnjaci ne bi mogli ni opstati na ovim prostorima. Duh, moral, dobrocudnost, merhamet i ponositost Bošnjaka, najvecim dijelom izviru iz islamskog ucenja. Takve osobine Bošnjaka imaju važnu odbrambeno zaštitnu ulogu, jer omogucuju najefikasniju odbranu od onih koji bi ih željeli uništiti.

Po svemu sudeci, izabrani put za uništenje Bošnjaka i BiH je upravo taj, da se neprijateljskom propagandom Bošnjacima pridaju svojstva koja su potpuno strana njihovoj suštini, da se pridaju ona svojstva koja bi, da ih Bošnjaci imaju, vec davno uništila i Bošnjake i Bosnu i islam na ovim prostorima. Znaci, neprijateljska propaganda prikazivala je Bošnjake sa onim svojstvima, koja bi da ih Bošnjaci imaju, bošnjacki narod vec davno uništila.
Jedna od najvažnijih karakteristika bošnjackog naroda tice se onih svojstava po kojima se njeguje smisao zajednickog života sa pravoslavnim (Srbima, Crnogorcima, Makedoncima i drugim) i katolicima - (Hrvatima, Slovencima, i drugim), kao i sa pripadnicima ostalih vjera i nacija. To, drugim rijecima, znaci da u bošnjackom duhu nema ništa što bi dovodilo u pitanje normalan i dostojanstven, potpuno ravnopravan život Srba, Hrvata i drugih kojih ima na prostorima BiH.

Mir kao ideal i odgovornost Bošnjaka

Bošnjaci imaju interes da se ponašaju u skladu sa principima mira. Mir je stanje u kome su uskladeni odnosi medu ljudima, narodima, državama, vjerama, civilizacijama, stanje ravnoteže kada se tolerantno i uz medusobno uvažavanje uskladuju razliciti interesi, prevazilaze sporovi i na miran nacin, bez upotrebe sile, bez prijetnje silom i bez oslonca na silu, rješavaju medusobni sporovi. Bošnjaci isticu mir kao vrijednost koja je u pravom smislu njihov ideal. Odgovornost za uspostavu i održavanje mira, od individualnog do globalnog nivoa, jedna je od kljucnih osobina duhovnog i moralnog izgleda svakog Bošnjaka pojedinacno, svake bošnjacke institucije i bošnjackog naroda u cjelini.

Taj kvalitet bošnjackog duha, u pogledu odgovornosti za uspostavu i održavanje mira kao ambijenta u kome se najbolje može dostojanstveno živjeti i raditi, znaci da Bošnjaci, gdje god postoje, ne smiju posezati za nasilnim i uništavajucim sredstvima i tako ugrožavati druge ljude, narode i vjere, niti to Bošnjaci smiju ciniti u medusobnim odnosima, u odnosima izmedu Bošnjaka pojedinacno, izmedu pojedinih politickih i drugih strana unutar bošnjacke nacije. Bošnjaci su obavezni da se odgovorno ponašaju prema miru, te da razumom i mudrošcu postižu ravnotežu, kako u individualnim, tako i u globalnim odnosima.

Time se izbjegava rješavanje sporova upotrebom sile, prijetnjom pomocu sile i osloncem na silu. Ova odgovornost Bošnjaka za mir znaci da oni, u slucajevima sporova, treba da iscrpe sva sredstva, puteve i metode kako bi se spor riješio mirno.

Takvo ponašanje bošnjackog naroda i njegovih predstavnika došlo je do punog izražaja u rješavanju nastalih sporova kroz proces raspada Jugoslavije. U fazi zaoštravanja sukoba, posebno pocev od pojave Memoranduma SANU 1986, pa sve do pocetka agresije na RBiH 1992. godine, bošnjacki narod i njegovi predstavnici, posebno predsjednik Predsjedništva RBiH, Alija Izetbegovic, cinili su sve što su mogli kako ne bi došlo do oružanog sukoba i rata. Odgovornost u pogledu mira ispoljavala se u dva pravca:

(1) pokretanjem brojnih inicijativa, prijedloga, zatim preduzimanjem raznovrsnih mjera kako ne bi došlo do oružanih sukoba i (2) zaštitom vitalnih interesa bošnjackog naroda i države BiH. Pokazanom spremnošcu za razumijevanje i tolerantnost radi sprecavanja rata, bošnjacki narod i njegovi predstavnici, ipak nisu mogli ocuvati mir i sprijeciti rat, zato što nisu mogli paralizirali uzroke rata koji su bili u naraslim, velikodržavnim ambicijama. Te ambicije mogle su se ostvariti jedino na štetu Bošnjaka i države BiH. Bošnjacki narod i njegovi predstavnici su, radi mira, mogli preci krajnju granicu tolerancije i pred snagama zla popustiti u tolikoj mjeri, da bi bošnjacki narod bio gurnut u ropstvo i ropstvom u nestanak. Ta krajnja granica tolerancije i odgovornosti kako bi se sprijecilo da ugroženi bošnjacki narod ode u ropstvo i ropstvom u nestanak, aktivirala je spremnost za odbranu svojih vitalnih interesa. To je bilo u skladu sa bošnjackim moralnim izgledom koji znaci ne samo to da je mir ideal Bošnjaka, vec i to da su Bošnjaci odgovorni za organiziranje vlastite odbrane i za spremnost da prihvate oružanu borbu, ako je ona, ugrožavanjem vitalnih interesa Bošnjaka, nametnuta u bilo kakvom sadržaju.

Znaci, spremnost Bošnjaka za uspješnu odbranu, ako dode do oružane agresije, takoder je važna komponenta principa da je mir ideal Bošnjaka. Ako su Bošnjaci, kao narod, sa ostalim patriotima BiH spremni za odbranu i ako za njihovu efikasnu odbrambenu spremnost dobro znaju eventualni agresori, oni ce odustajati od svojih agresorskih pohoda kojima bi ugrožavali Bošnjake i BiH kao državu. Agresori bi tada iznalazili druge nacine borbe, izbjegavajuci žrtve što bi ih imali zbog izlaganja udaru

odbrambenih oružanih aktivnosti države BiH sa Bošnjacima i ostalim patriotima. Agresori ce u takvim situacijama odlagati upotrebu oružane sile protiv Bošnjaka i BiH kao države, te cekati pogodno vrijeme kada se patriotske snage, posebno Bošnjaci i državne institucije BiH, opuste, kada ne budu valjano odbrambeno organizirani. Zbog toga je stalna spremnost za odbranu Bošnjaka i države BiH, ustvari, stalan proces borbe za mir. Takvim procesom se unutar patriotskih snaga BiH i bošnjackog naroda postiže odgovarajuca odbrambena efikasnost koja odvraca agresora od oružanih pohoda kojim bi ugrozio Bošnjake i BiH.

Zato, patriotske snage BiH, posebno Bošnjaci, treba da djeluju tako da prakticni rezultati u organizaciji odbrane uvjere svakog patriotu BiH da se mogu uspješno odbraniti, te da odbrambenom spremnošcu i sigurnošcu u vlastite mogucnosti odvrate potencijalne agresore od oružane agresije. Bilo bi štetno da se stvara lažna samouvjerenost i sigurnost, jer odbrambena moc treba biti takva da se njena efikasnost može dokazati i pokazati. Odbrambena moc mora biti stvarna, a ne samo transparentna. Neprijatelj može poceti agresiju kako bi isprobao tu moc: ako u pocetku uspije, nastavit ce, a ako pretrpi efikasan odbrambeni udar, odustat ce od daljeg provodenja agresije. Znaci, temeljito i svestrano organiziranje uspješne odbrane ima karakter borbe za mir. Odbrambena efikasnost koja iskljucuje mogucnost iznenadenja bila bi dovoljna da agresor odustane od pokušaja agresije ili njenog daljeg provodenja agresije, ako je vec zapoceta.

Koliko god je bitan psihološki, politicki i moralni odnos Bošnjaka prema miru, tako je bitan i njihov odnos prema ratu, oružanoj borbi, ako iz mirnog stanja moraju uci u takvu situaciju koja im se namece.
Mir, kao ideal Bošnjaka, ako se bukvalno shvati, Bošnjake može odvesti u ropstvo i ropstvom u propast. O cemu se zapravo radi? Bukvalno poimanje mira kao bošnjackog ideala, formaliziralo bi odbrambene pripreme, a Bošnjaci bi se opustili u ambijentu postignutog mira. Ta opuštenost bila bi pospješena mogucim skretanjima u odgoju Bošnjaka. Odgoj, kojim bi materijalne vrijednosti, lagodan život u izobilju i komfor bili prepreka da u slucaju agresije Bošnjaci uzmu oružje, napuste udobnosti koje im pružaju materijalne vrijednosti i stave se u uvjete koje zahtijeva oružana borba, bio bi za odbranu štetan odgoj.

Ako se odgojem favoriziraju materijalne velicine, a zapostave velicine koje su vece od materijalnih, odbrana Bošnjaka nece biti efikasna. Imajuci u vidu agresorske apetite, to bi za Bošnjake i BiH bilo pogubno. Odbrana Bošnjaka može biti efikasna samo onda ako se ojaca svijest, patriotizam, dostojanstvo i samopoštovanje, te na tim osnovama, u svijesti ljudi, izgrade vrijednosti koje su vece i važnije od materijalnih.
Ocito je da mir, kao ideal Bošnjaka, treba biti u funkciji odbrambenih priprema. Sadržaji tih priprema upucuju na njihove forme i oblike. U sadržaju odbrambenih priprema važno mjesto ima odgoj u kome treba afirmirati sljedece vrijednosti:

dostojanstvo, samopoštovanje, hrabrost, strpljivost, shvatanje da su na ovim prostorima narocito ugroženi Bošnjaci i BiH, shvatanje da odsustvo spremnosti za borbu vodi u propast, zatim shvatanje da je oružana borba, ako je rat nametnut, put opstanka, te spremnost da se radi odbrane odrekne materijalnih i životnih udobnosti, a podvrgne teškocama koje proizilaze iz uvjeta rata, i u konacnom, spremnost da se dadne život kako bi se spasao narod i njegovo dostojanstvo. Odgojem u interesu odbrane Bošnjaka i BiH, postižu se moralne vrijednost koje su iznad svih materijalnih . Takvom sviješcu u miru ce se postici ambijent gdje se odgoj tretira temeljem odbrambenih priprema, koji odbrambenom sistemu daje sadržaje što pronalaze adekvatne forme i oblike, bez mogucnosti da se bukvalno shvati princip da je mir ideal Bošnjaka. Pravilan odgoj omogucava skladan odnos sadržaja i forme odbrambenih priprema. Tako se ostvaruje efikasna odbrana, sprecava opuštanje zbog udobnog života i raspolaganja materijalnim vrijednostima. Stvorene materijalne vrijednosti omogucavaju dostojanstven život u kome je bitna komponenta odgoj, što profilira svakog patriotu BiH pa i Bošnjaka spremnog da se u slucaju pokušaja ponovnog genocida oružano bori u odbrani bošnjakog naroda i države BiH.

Bošnjaci mogu voditi samo odbrambene, oslobodilacke ratove, koji su, su po društvenom karakteru, pravedni i jedino dozvoljeni. Bošnjaci mogu voditi odbrambene, oslobodilacke ratove jer su takvi ratovi pravedni i jedino dozvoljeni. U odbrambenooslobodilackom ratu Bošnjaci su dužni organizirati oružanu borbu i na nacine koji su moguci ucestvovati u takvoj borbi. Zbog iskustva iz dosadašnjih genocida, Bošnjake ništa ne smije sprijeciti da pripremaju, organiziraju i vode odbrambene, oslobodilacke ratove, ako im oni agresijom budu nametnuti. Svaki Bošnjak, zajedno sa pripadnicima drugih naroda, svaka državna, kulturna i druga institucija je, u slucaju nametnutog rata i vodenja odbrambenooslobodilacke borbe, dužna pokloniti punu pažnju ostvarivanju svoje uloge u tim uvjetima.

Pored toga, njihova dužnost je stvaranje prostora svim patriotskim snagama da, shodno svojoj ulozi i zadacima, što više doprinesu suzbijanju agresije i uspješnom vodenju odbrambenooslobodilacke borbe. Znaci, da individualna odgovornost i kolektivni, organizirani nastup u kojem se na najbolji nacin, najracionalnije sažima ukupna aktivna i potencijalna snaga naroda i usmjerava u pravcima koji najviše doprinose ciljevima oslobodilacke borbe, predstavljaju kvalitet koji se na osnovama odgoja, izgradene patriotske svijesti, nužno mora postici, jer samo takav kvalitet odbrambenog sistema može dati željene rezultate.

Neprijateljima Bošnjaka i BiH uzaludno se mogu iznositi argumenti o tome da Bošnjaci mogu ucestvovati samo u odbrambenim, oslobodilackim ratovima. Oni ce uvijek, bez obzira na sve argumente, i dalje, ali još upornije, širiti svoje teze o Bošnjacima kao “fundamentalistima” što ugrožavaju Srbe i Hrvate. I samu osviješcenost Bošnjaka o svojoj odgovornosti za mir i odgovornosti za pripreme odbrane, neprijatelji kvalificiraju oblicima agresivnosti. Spoznaja Bošnjaka o takvim svojim kvalitetima postaje razlogom za antibošnjacko djelovanje po kome je sloboda, pravda i jednakost za Bošnjake, oblik ugrožavanja agresorskih težnji. Odgovoran odnos Bošnjaka prema svojoj odbrani ne može nikoga ugroziti, osim velikodržavne ambicije. I u vezi s tim, agresori se služe zamjenom teza sa neprijateljskim tvrdnjama da je suprotstavljanje velikodržavnim ciljevima i ambicijama ustvari bošnjacka agresivnost koja izvire iz islama. Kako se onda, uz ocite argumente da to nije istina, na agresorskoj strani postiže tako visok stepen podrške stanovništva, za ocito nepravednu i agresorsku politiku? To se postiže stalnim obnavljanjem i jacanjem mitološke svijesti u kojoj izostaje racionalni, a nadvladava iracionalni, mitološki, na mržnji zasnovan politicki koncept, koji je spreman na primjenu najbezumnijih postupaka u agresiji i genocidu nad Bošnjacima, kako smo vec dobro iskusili.

Bitno je to uociti zbog toga što je za Bošnjake jedino ispravna orijentacija da pravednom i konstruktivnom politikom organiziraju svoju odbranu, što podrazumijeva i spoznaje o iracionalnosti velikodržavnih agresorskih koncepata. Ako bi se zapostavile takve osobine agresorske politike, došlo bi se do pogrešnih procjena i odgovora na pitanja: da li ce ponovo uslijediti agresija ili ne, da li ce agresor ponovo primijeniti najstrašnije oblike genocida ili ne? Ako bismo zaboravili cinjenice o iracionalnosti agresorske politike, Bošnjaci bi ušli u grešku, cijeneci da to neprijatelji nece uciniti jer je to iracionalno, neljudski i slicno. Takav pristup mogao bi rezultirati izostajanjem važnih odbrambenih priprema, što bi bilo pogubno.

Jednostavno, Bošnjaci u svoje procjene moraju ugraditi spoznaju o iracionalnosti, mitologijskoj svijesti stvarnih ili potencijalnih agresora. Uvijek ce biti jedino ispravna ocjena da se od velikosrpskih i velikohrvatskih snaga može sve ocekivati, i to onda, ondje i onako kako je to potpuno bezumno i neljudski. Poslije iskustva iz odbrambeno oslobodilackog rata 1992. - 1995.godine, potencijalni izvršioci agresije na Bošnjake i BiH, radi velikodržavnih projekata, ni u cemu nas više ne bi smjeli iznenaditi.

Od njih se, skladno iracionalnosti politike koja ih vodi, može ocekivati.
I to je važan razlog zbog koga kod Bošnjaka ne smije biti posustajanja u kontinuitetu sve kvalitetnijih i sve potpunijih priprema za vodenje odbrambenog oslobodilackog rata, ako to bude ponovo nametnuto. Ako kod Bošnjaka ne bi bilo kontinuiteta odbrambene odgovornosti, oni ne bi ispoštovali princip u pogledu iscrpljivanja svih sredstava kako bi se sporovi rješavali u miru, bez primjene sile. Eventualno izostajanje odgovornosti u odbrambenim pripremama podstaklo bi agresora da Bošnjake, kada su nespremni, ponovo napadne, da ponovo izvrši agresiju, što se, moguce, ne bi dogodilo da su potpunije ispunili svoju odgovornost u odbrambenim pripremama. Samo potpuna odgovornost u odbrambenim pripremama sa njenim efektima u (1) odvracanju agresije, ili u (2) brzom suzbijanju agresije ako do nje ipak dode, daje za pravo Bošnjacima da kažu da su djelovali u duhu obaveze o iscrpljivanju svih sredstava, kako bi se sporovi rješavali mirnim putem, a ne silom.

U prvom slucaju, 'odvracanju od agresije', odbrambene pripreme cuvaju mir, a u drugom slucaju, 'brzom suzbijanju agresije', efikasnost odbrambenooslobodilacke borbe dovodi do prelaska iz ratnog u mirno stanje, kako bi se sporovi rješavali ne oružjem, vec mirnim putem. To znaci poštovanje principa da je mir ideal Bošnjaka. Na takav nacin treba razumijevati društveni karakter i koncept odbrane, zatim politicku suštinu pravednosti u karakteru odbrambenooslobodilackog rata koji su vodili i koji bi Bošnjaci ponovo vodili, ako im bude nametnut.