haf. muhammed ibn ismail el-vezir
T. Muhened | Saff br/str. 27U Jemenu je nekoliko stoljeća dominirao zejdijski-ši'itski mezheb koji je nametnuo svoja akaidska ubjeđenja i običaje lokalnom stanovništvu i držao ih snažnoj izolaciji od ostalog sunijskog dijela islamskog svijeta. Svevišnji Allah je dao da se tu pojave znameniti učenjaci koji će oslabiti taj uticaj i dominaciju, prekinuti izolaciju i proširiti svjetlo izvornog sunneta na te prostore.
Među prvim od njih je bio znameniti učenjak i pobožnjak Hafiz Muhammed ibn Ismail el-Vezir ( 776- 840 h.g. ) On je odrastao u duhu zejdijskog akaida i temeljito je izučavao filozofiju i logiku, a potom ga je Svevišnji uputio. Sa velikom hrabrošću i odlučnošću napustio je pravac koji je do tada slijedio i prihvatio se puta prave Upute i svim svojim bićem se usresredio pozivanju istini i uputi. Na tom putu je napisao i veliki broj knjiga a najpoznatije su: " El-Avasimu minel-Kavasimi fiz-zebbi an sunneti Ebil-Kasimi s.a.v.s.","Isarul-hakki alel-halki",“Terdžihu esalibil-Kur'ani ala esalibil-junani". Sasvim je normalno da je ovom putu nailazio na velike poteškoće i naišao na jak otpor, te je bio izložen velikom broju iskušenja. Može se slobodno reći da je protiv njega i svih njegovih istomišljenika vođen pravi ideološko-propagandni rat. Svi reformatori i obnovitelji izvorne islamske misli doživljavali su ovakvu sudbinu a to je Allahov sunnetui i nećeš naći poremećaja i promjena u Allahovom sunnetu. Pojavom Imama Muhammeda ibn Ismaila pokret za povratak izvornom sunnetu Resulullahovom dobio je značajno mjesto u Jemenu, i taj pokret obnove i reforme je ojačan ne samo u Jemenu nego i u cijelom islamskom svijetu pojavom čovjeka koji je obilježio svoje stoljeće.
MUSLIMANI U DUBOKOM SNU
U jednom malom i prelijepom jemenskom selu, u podnožju visokih jemenskih planina rodio se ovaj imam, 15 noći mjeseca džumadel-sanija 1099 h.g.-1688 g.) U to vrijeme, u drugoj polovici 12. hidžretskog stoljeća, u Jemenu je vladao nered na političkom a i na vjerskom planu. Običan svijet je slijedio i prakticirao mnoge bid'ate, širkijate, neislamske običaje, a s druge strane na političkoj sceni su vladali međuplemenski sukobi, politička nerazjedinjenost i despotizam Kasimijsko - Hašimijske porodice koja je na jedan perfidan način eksploatirala imetke i vjerska osjećanja narodnih masa, koristeći se adutom vladavine u ime Ali bejta - porodice Poslanika s.a.v.s. ( Njihova vladavina u Jemenu je trajala od 1006. h.g. pa sve do proglašenja republike 1382. h.g- 1962. g.). Kada se je pojavio ovaj reformator i počeo sa svojim djelovanjem bilo ga je veoma lahko optužiti za suprostavljanje zejdijskim imamima ili za mržnju prema Poslanikovoj porodici, i tako za malu sitnicu da se protjera, zatvori ili ubije. U isto vrijeme na širem polju islamskog ummeta, već su se pokazivali znakovi slabosti i nemoći velikog Osmanlijskog hilafeta. Istovremeno kršćanski zapad je već bio prešao nekoliko etapa tehnološkog napretka i ovladao velikim dijelom islamskog svijeta. Jemen je tada imao veoma važan strategijski značaj zbog svog geografskog položaja i stoga su se različite kolonijalne velesile poput Portugala, Francuske i Engleske međusobno nadmetale oko zauzimanja njegovih važnih luka i ostrva koja su bila u blizini Mendebskog prolaza. Dok su krstaši zauzimali njihove gradove i luke Jemenci su spavali dubokim snom i međusobno se raspravljali oko nebitnih sitnica i sporednih stvari. Ovaj znameniti imam vodi porijeklo od porodice Poslanika s.a.v.s. ( između njega i Hasana sina Alijinog r.a. ima 23 djeda ) Od njegovih predaka je bilo i onih koji su bili emiri u 7. hidžretskom stoljeću i zato je njegova porodica dobila titulu El-Emir a i on je dobio nadimak El-Emir es-San'ani. Također je dobio i nadimak "Es-Sejjid" a to je počasna titula koja se davala najuglednijim od Poslanikove porodice. Imam je odrastao u ovoj uglednoj porodici koja je imala bogatu vjersku i političku slavu i ugled, i koja je porodila i iznjedrila veliki broj vojskovođa, alima, pjesnika i pobožnih ljudi. Njegov otac, Es-Sejjid Ismail ibn Salah bio je jedan od ovakvih uglednika, i o njemu njegov sin kaže:" Veoma mnogo je šutio a kada je govorio iz njegov usta izlazio je samo hajr, niste ga mogli vidjeti a da nije bio u stanju sedžde, ruku'a, zikra, i niste mogli od njega čuti osim hamd ili šukr, ili da upućuje na dobro a odvraća od zla. Jeo je samo ono što bi on lično svojim rukama zaradio..." Ponuđeno mu je bilo da preuzme položaj kadije ali je to kategorički odbio mada je bio u velikoj potrebi za novcem. Mnogi od vladara su pokušali da ga pridobiju uza se ali je on to dostojanstveno i dosta oštro odbijao. Nije ga sprječavao njegov visoki naučni položaj niti starost da sjedi u halki svoga sina i da od njega stiče nove spoznaje.
ISTINA IZNAD PRIJATELJSTVA
Naš imam je svoje prve spoznaje stekao od svog oca! Pred njim je naučio veliki dio Kur'ana napamet, čitanje, pisanje i računanje, kao i veliki broj naučnih djela koja odgovaraju njegovom uzrastu. Zatim ga je njegov otac predao u ruke starijih alima da se od njih maksimalno okoristi.
Iz dana u dan, iz godine u godinu otac se sve više divio bistrini i inteligenciji svoga sina. U želji da njegov sin proširi svoja naučna obzorja preselio se sa njim 1110. h.g. u San'u glavni grad i prijestolnicu Jemena koji je bio i treći po veličini naučni centar, odmah poslije Mekke i Medine. Tamo se zaposlio kao direktor i upravitelj jedne škole i u tom naučnom ambijentu odrastao je njegov sin. Zbog njegovog dugog boravka u ovom gradu dobio je titulu Es-San'ani. Tu je svaki dan posjećivao predavanja najpoznatijih alima tog vremena poput Er-Reisa Abdullaha ibn Alijja od koga je naučio veliki broj šerijatskih, jezičkih i filozofskih nauka. Za vrijeme njegovog izučavanja on je pokazao znakove velike nadarenosti tako da je ljudima pojašnjavao ono što nisu mogli shvatiti iz predavanja njegova šejha. Međutim, poslije izvjesnog vremena razišao se sa svojim šejhom u nekoliko pitanja. Omalovažavanje i proklinjanje pojedinih Resulullahovih s.a.v.s. ashaba je bila praksa ovog šejha i smatrao je da se Židovi ne protjeruju iz San'ae dok je njegov učenik zagovarao da se odmah protjeraju zbog njihovog fesada i zavođenja ljudi. Od njegovih šejhova također je bio i imam u belagi arapskog jezika Kadi Alijj ibn Muhammed el-Anesi koji je kod njega razvio osjećaj pjesništva, tako da je on svoje prve stihove napisao u 16 godini. Njegov treći učitelj, od koga je poprimio mnoge osobine skromnosti i bogobojaznosti, je bio Es-Sejjid Salah el-Ahfeš koji je bio neustrašivi borac za istinu, naređujući dobro drugima a sprečavajući ih od činjenja zla i koji je cijelo svoje vrijeme provodio u džamiji čineći ibadet ili držeći predavanja. Ovaj njegov učitelj je u početku bio veliki zagovornik slijepog slijeđenja mezheba i naslijeđenih običaja da bi se kasnije okrenuo idžtihadu i prihvatanju jačeg i argumentovanijeg mišljenja i dokaza. Od stvari koje su ga podstakle na to je bila njegova posjeta svome učeniku El-Emiru es-San'aniju. Kod njega je našao djelo " Zadul-Me'ad" od Ibnul-Kajjima. Uzeo je ovo djelo da ga pročita i veoma brzo ga je zadivio stil i metod Ibnul-Kajjima i to je bila prekretnica u njegovom životu.
ZAPAMĆEN PO DOBRU
El-Emir nije ni napunio 24 godine a već je postao šejh koji je držao halku (katedru ) predavanja. Oko njega su se okupljali učenici i učili od njega. Od njegovih učenika godine 1122. h. bio je i šejh Muhammed Salim el-Ahsai koji je doselio u Jemen i koji je tada bio u poodmaklom starosnom dobu, a već smo spomenuli da je od njega i otac sticao znanje. Ono što je privlačilo veliki broj šejhova i učenika da prisustvuju njegovim predavanjimajeste njegov specifičan metod izlaganja, veliko i raznovrsno znanje i jasnoća njegovih stavova. Međutim, kada je Svevišnji Allah u njegovu dušu usadio ljubav prema Resulullahovom sunnetu i želju za temeljitim izučavanjem hadiskih znanosti, napustio je svoju porodicu i učenike, i svoju domovinu putujući po mnogim jemenskim gradovima a posjetio je i zemlju "Dvaju Harema" ( sadašnja Saudijska Arabija). Njegovo prvo putovanje bilo je 1122. h.g. kada je u Mekki boravio nekoliko godina i tom prilikom se susreo sa učenjacima Hidžaza i Egipta. Temeljito je iščitavao i izučavao Buharijev i Muslimov Sahih kao i druge hadiske zbirke, a učio je kod velikog broja znamenitih hadiskih učenjaka tog vremena. Potom se vratio u svoju domovinu sa nijetom širenja iluma a posebno izvornog sunneta i hadisa Resulullaha s.a.v.s. Ali njegova želja i žudnja za Ka'bom i drugim odabranim mjestima ponovno su ga povratile Mekki 1132. h.g. kada se poslije obavljenih hadždžskih obreda susreo sa velikim brojem šejhova od kojih ćemo spomenuti znamenitog alima Ebu-l-Hasana es-Senedija koji je autor djela "El-Hašije ala sahihi-l-Buharij" i još niza poznatih naučnih i korisnih djela. Senedijev poznati komentar na Sunen Ebu Davuda koji se zove " Fethu-l-Vedud" El-Emir je prepisao. Njegov treći odlazak na hadždž bio je 1134. h.g. za vrijeme koga se susreo sa znamenitim fakihom tog vremena Muhammed bin Ahmedom el-Esedijem pred kojim je i napisao svoje djelo El-Hašije koje je poznato po imenu "El-Uddetu ale-l-Umde." Od njegovih pisanih djela sa hadždža je i jedna predivna duga kasida u kojoj je opjevao hadždžske obrede kroz koje je ukazao na propise hadždža, njegovu vrijednost i berićet. Četvrto i posljednje putovanje na hadždž obavio je 1138. h.g. poslije čega je duži vremenski period proveo u gradu Taifu kod starog prijatelja Zejnu-l-Abidina El-Menufija bivšeg vezira koji je insistirao da ostane u Taifu, da mu on nađe lijepo zaposlenje i da ga oženi, ali je on žudio za širenjem znanja i popravljanjem teškog vjerskog stanja u domovini te se vratio u borbu za istinu.
Među prvim od njih je bio znameniti učenjak i pobožnjak Hafiz Muhammed ibn Ismail el-Vezir ( 776- 840 h.g. ) On je odrastao u duhu zejdijskog akaida i temeljito je izučavao filozofiju i logiku, a potom ga je Svevišnji uputio. Sa velikom hrabrošću i odlučnošću napustio je pravac koji je do tada slijedio i prihvatio se puta prave Upute i svim svojim bićem se usresredio pozivanju istini i uputi. Na tom putu je napisao i veliki broj knjiga a najpoznatije su: " El-Avasimu minel-Kavasimi fiz-zebbi an sunneti Ebil-Kasimi s.a.v.s.","Isarul-hakki alel-halki",“Terdžihu esalibil-Kur'ani ala esalibil-junani". Sasvim je normalno da je ovom putu nailazio na velike poteškoće i naišao na jak otpor, te je bio izložen velikom broju iskušenja. Može se slobodno reći da je protiv njega i svih njegovih istomišljenika vođen pravi ideološko-propagandni rat. Svi reformatori i obnovitelji izvorne islamske misli doživljavali su ovakvu sudbinu a to je Allahov sunnetui i nećeš naći poremećaja i promjena u Allahovom sunnetu. Pojavom Imama Muhammeda ibn Ismaila pokret za povratak izvornom sunnetu Resulullahovom dobio je značajno mjesto u Jemenu, i taj pokret obnove i reforme je ojačan ne samo u Jemenu nego i u cijelom islamskom svijetu pojavom čovjeka koji je obilježio svoje stoljeće.
MUSLIMANI U DUBOKOM SNU
U jednom malom i prelijepom jemenskom selu, u podnožju visokih jemenskih planina rodio se ovaj imam, 15 noći mjeseca džumadel-sanija 1099 h.g.-1688 g.) U to vrijeme, u drugoj polovici 12. hidžretskog stoljeća, u Jemenu je vladao nered na političkom a i na vjerskom planu. Običan svijet je slijedio i prakticirao mnoge bid'ate, širkijate, neislamske običaje, a s druge strane na političkoj sceni su vladali međuplemenski sukobi, politička nerazjedinjenost i despotizam Kasimijsko - Hašimijske porodice koja je na jedan perfidan način eksploatirala imetke i vjerska osjećanja narodnih masa, koristeći se adutom vladavine u ime Ali bejta - porodice Poslanika s.a.v.s. ( Njihova vladavina u Jemenu je trajala od 1006. h.g. pa sve do proglašenja republike 1382. h.g- 1962. g.). Kada se je pojavio ovaj reformator i počeo sa svojim djelovanjem bilo ga je veoma lahko optužiti za suprostavljanje zejdijskim imamima ili za mržnju prema Poslanikovoj porodici, i tako za malu sitnicu da se protjera, zatvori ili ubije. U isto vrijeme na širem polju islamskog ummeta, već su se pokazivali znakovi slabosti i nemoći velikog Osmanlijskog hilafeta. Istovremeno kršćanski zapad je već bio prešao nekoliko etapa tehnološkog napretka i ovladao velikim dijelom islamskog svijeta. Jemen je tada imao veoma važan strategijski značaj zbog svog geografskog položaja i stoga su se različite kolonijalne velesile poput Portugala, Francuske i Engleske međusobno nadmetale oko zauzimanja njegovih važnih luka i ostrva koja su bila u blizini Mendebskog prolaza. Dok su krstaši zauzimali njihove gradove i luke Jemenci su spavali dubokim snom i međusobno se raspravljali oko nebitnih sitnica i sporednih stvari. Ovaj znameniti imam vodi porijeklo od porodice Poslanika s.a.v.s. ( između njega i Hasana sina Alijinog r.a. ima 23 djeda ) Od njegovih predaka je bilo i onih koji su bili emiri u 7. hidžretskom stoljeću i zato je njegova porodica dobila titulu El-Emir a i on je dobio nadimak El-Emir es-San'ani. Također je dobio i nadimak "Es-Sejjid" a to je počasna titula koja se davala najuglednijim od Poslanikove porodice. Imam je odrastao u ovoj uglednoj porodici koja je imala bogatu vjersku i političku slavu i ugled, i koja je porodila i iznjedrila veliki broj vojskovođa, alima, pjesnika i pobožnih ljudi. Njegov otac, Es-Sejjid Ismail ibn Salah bio je jedan od ovakvih uglednika, i o njemu njegov sin kaže:" Veoma mnogo je šutio a kada je govorio iz njegov usta izlazio je samo hajr, niste ga mogli vidjeti a da nije bio u stanju sedžde, ruku'a, zikra, i niste mogli od njega čuti osim hamd ili šukr, ili da upućuje na dobro a odvraća od zla. Jeo je samo ono što bi on lično svojim rukama zaradio..." Ponuđeno mu je bilo da preuzme položaj kadije ali je to kategorički odbio mada je bio u velikoj potrebi za novcem. Mnogi od vladara su pokušali da ga pridobiju uza se ali je on to dostojanstveno i dosta oštro odbijao. Nije ga sprječavao njegov visoki naučni položaj niti starost da sjedi u halki svoga sina i da od njega stiče nove spoznaje.
ISTINA IZNAD PRIJATELJSTVA
Naš imam je svoje prve spoznaje stekao od svog oca! Pred njim je naučio veliki dio Kur'ana napamet, čitanje, pisanje i računanje, kao i veliki broj naučnih djela koja odgovaraju njegovom uzrastu. Zatim ga je njegov otac predao u ruke starijih alima da se od njih maksimalno okoristi.
Iz dana u dan, iz godine u godinu otac se sve više divio bistrini i inteligenciji svoga sina. U želji da njegov sin proširi svoja naučna obzorja preselio se sa njim 1110. h.g. u San'u glavni grad i prijestolnicu Jemena koji je bio i treći po veličini naučni centar, odmah poslije Mekke i Medine. Tamo se zaposlio kao direktor i upravitelj jedne škole i u tom naučnom ambijentu odrastao je njegov sin. Zbog njegovog dugog boravka u ovom gradu dobio je titulu Es-San'ani. Tu je svaki dan posjećivao predavanja najpoznatijih alima tog vremena poput Er-Reisa Abdullaha ibn Alijja od koga je naučio veliki broj šerijatskih, jezičkih i filozofskih nauka. Za vrijeme njegovog izučavanja on je pokazao znakove velike nadarenosti tako da je ljudima pojašnjavao ono što nisu mogli shvatiti iz predavanja njegova šejha. Međutim, poslije izvjesnog vremena razišao se sa svojim šejhom u nekoliko pitanja. Omalovažavanje i proklinjanje pojedinih Resulullahovih s.a.v.s. ashaba je bila praksa ovog šejha i smatrao je da se Židovi ne protjeruju iz San'ae dok je njegov učenik zagovarao da se odmah protjeraju zbog njihovog fesada i zavođenja ljudi. Od njegovih šejhova također je bio i imam u belagi arapskog jezika Kadi Alijj ibn Muhammed el-Anesi koji je kod njega razvio osjećaj pjesništva, tako da je on svoje prve stihove napisao u 16 godini. Njegov treći učitelj, od koga je poprimio mnoge osobine skromnosti i bogobojaznosti, je bio Es-Sejjid Salah el-Ahfeš koji je bio neustrašivi borac za istinu, naređujući dobro drugima a sprečavajući ih od činjenja zla i koji je cijelo svoje vrijeme provodio u džamiji čineći ibadet ili držeći predavanja. Ovaj njegov učitelj je u početku bio veliki zagovornik slijepog slijeđenja mezheba i naslijeđenih običaja da bi se kasnije okrenuo idžtihadu i prihvatanju jačeg i argumentovanijeg mišljenja i dokaza. Od stvari koje su ga podstakle na to je bila njegova posjeta svome učeniku El-Emiru es-San'aniju. Kod njega je našao djelo " Zadul-Me'ad" od Ibnul-Kajjima. Uzeo je ovo djelo da ga pročita i veoma brzo ga je zadivio stil i metod Ibnul-Kajjima i to je bila prekretnica u njegovom životu.
ZAPAMĆEN PO DOBRU
El-Emir nije ni napunio 24 godine a već je postao šejh koji je držao halku (katedru ) predavanja. Oko njega su se okupljali učenici i učili od njega. Od njegovih učenika godine 1122. h. bio je i šejh Muhammed Salim el-Ahsai koji je doselio u Jemen i koji je tada bio u poodmaklom starosnom dobu, a već smo spomenuli da je od njega i otac sticao znanje. Ono što je privlačilo veliki broj šejhova i učenika da prisustvuju njegovim predavanjimajeste njegov specifičan metod izlaganja, veliko i raznovrsno znanje i jasnoća njegovih stavova. Međutim, kada je Svevišnji Allah u njegovu dušu usadio ljubav prema Resulullahovom sunnetu i želju za temeljitim izučavanjem hadiskih znanosti, napustio je svoju porodicu i učenike, i svoju domovinu putujući po mnogim jemenskim gradovima a posjetio je i zemlju "Dvaju Harema" ( sadašnja Saudijska Arabija). Njegovo prvo putovanje bilo je 1122. h.g. kada je u Mekki boravio nekoliko godina i tom prilikom se susreo sa učenjacima Hidžaza i Egipta. Temeljito je iščitavao i izučavao Buharijev i Muslimov Sahih kao i druge hadiske zbirke, a učio je kod velikog broja znamenitih hadiskih učenjaka tog vremena. Potom se vratio u svoju domovinu sa nijetom širenja iluma a posebno izvornog sunneta i hadisa Resulullaha s.a.v.s. Ali njegova želja i žudnja za Ka'bom i drugim odabranim mjestima ponovno su ga povratile Mekki 1132. h.g. kada se poslije obavljenih hadždžskih obreda susreo sa velikim brojem šejhova od kojih ćemo spomenuti znamenitog alima Ebu-l-Hasana es-Senedija koji je autor djela "El-Hašije ala sahihi-l-Buharij" i još niza poznatih naučnih i korisnih djela. Senedijev poznati komentar na Sunen Ebu Davuda koji se zove " Fethu-l-Vedud" El-Emir je prepisao. Njegov treći odlazak na hadždž bio je 1134. h.g. za vrijeme koga se susreo sa znamenitim fakihom tog vremena Muhammed bin Ahmedom el-Esedijem pred kojim je i napisao svoje djelo El-Hašije koje je poznato po imenu "El-Uddetu ale-l-Umde." Od njegovih pisanih djela sa hadždža je i jedna predivna duga kasida u kojoj je opjevao hadždžske obrede kroz koje je ukazao na propise hadždža, njegovu vrijednost i berićet. Četvrto i posljednje putovanje na hadždž obavio je 1138. h.g. poslije čega je duži vremenski period proveo u gradu Taifu kod starog prijatelja Zejnu-l-Abidina El-Menufija bivšeg vezira koji je insistirao da ostane u Taifu, da mu on nađe lijepo zaposlenje i da ga oženi, ali je on žudio za širenjem znanja i popravljanjem teškog vjerskog stanja u domovini te se vratio u borbu za istinu.
(sura Et-Tewba 111. ajet)