ibn abbas

Velikani tefsirske znanosti

Abdullah ibn Abbas bio je najistaknutiji mufessir medu ashabima. Kao amidžic Poslanika, s.a.v.s, odrastao je i obrazovao se uz njega. Imao je fascinirajucu sposobnost pamcenja i cijeli život proveo je uceci i poducavajuci druge. Pored poznavanja Kur'ana i kur'anskih znanosti, istakao se i u poznavanju hadisa,
fikha, arapskoga jezika, historije Arapa i predislamske poezije.

Puno ime mu je: Abdullah ibn Abbas ibn Abdulmuttalib el-Qureši el-Hašimi. Iz samoga imena vidi se da je iz plemena Kurejš, preciznije iz ogranka Hašimovica. On je amidžic Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s.

Roden je u Mekki, trece godine prije Hidžre, u svojevrsnom logoru, u periodu dok su muslimani i njihovi zaštitnici Hašimovici bili izolovani na posjedu Šu'ab, ciji je vlasnik bio Ebu Talib. Odrastao je uz Poslanika, s.a.v.s, zato što mu je bio blizak rodak i zato što je Mejmuna, njegova tetka po majci, bila jedna od Poslanikovih žena.

Poslanikova dova

Vec u djetinjstvu pokazivao je znake izuzetnog talenta i nadarenosti, te velike oštroumnosti i sposobnosti pamcenja. Pored toga, Muhammed, s.a.v.s, proucio mu je dovu, obracajuci se Uzvišenom: 'Allahu! Daj mu da razumije vjeru i poduci ga tumacenju Kur'ana!' (ALLAHUMME FEQQIHHU FID-DINI VE ALLIMHUT-TE'VILE!) Povod ucenju te dove bio je slijedeci: Kada je jedne noci Poslanik, s.a.v.s, bio kod Mejmune, Ibn Abbas se probudio prije njega i pripremio mu vodu da bi se mogao abdestiti i klanjati nocnu nafilu. Kada je abdestio, upitao je: 'Ko mi je ovo pripremio?' Ona mu je odgovorila da je to ucinio Ibn Abbas, pa je on proucio za njega tu dovu. Prema drugoj verziji, ta dova je glasila: 'Allahu! Poduci ga Knjizi i mudrosti!' (ALLAHUMME ALLIMHUL-KITABE VEL-HIKMETE!) Na osnovu raznih predaja na tu temu, najvjerovatnije je da je njemu Muhammed, s.a.v.s, u nekoliko navrata proucio nekoliko dova slicne sadržine. U svakom slucaju, plod Poslanikove dove jeste to što se on medu ashabima istakao u raznim disciplinama a pogotovu u tumacenju Kur'ana.

Pošto je bio izuzetno nadaren a odrastao je fakticki uz Poslanika, s.a.v.s, provodeci puno vremena uz njega, pomno je posmatrao njegove postupke i pamtio njegove rijeci, tako da je dosta hadisa zapamtio i prenio na slijedece generacije. Iako je imao svega trinaest godina kada je Muhammed, s.a.v.s, preselio na ahiret, vec do tada istakao se svojim znanjem. Pored toga, nastavio se družiti sa istaknutim ashabima koji su bili stariji po godinama, tako da je od njih zapamtio ono što nije mogao licno cuti od Poslanika. U nekim predajama navodi se kako je, nakon Poslanikove smrti, vrlo oštroumno predlagao nekim mladim ashabima da obilaze poznatije ashabe i pitaju ih o hadisima koje su oni licno culi od Vjerovjesnika s.a.v.s., dok ih je još bio znatan broj živih. Navodi se tako da je on bio uporan u obilasku ashaba i slušanju hadisa od njih. Kada bi npr. cuo da neko zna odredeni hadis, on bi mu otišao kuci, pa ako taj ashab spavao popodne (qajlula), on bi ga cekao pred vratima sve dok se ne probudi.

Pocesto bi mu ashabi prigovarali što tako dugo ceka, te mu govorili da on samo treba poruciti pa da ce oni njemu doci, ali on je uvijek govorio da je on preci da njima dode na noge. Zato Buhari, Muslim i ostali autoriteti u hadiskoj znanosti navode od njega 1660 hadisa , cime se svrstava medu ashabe koji su prenijeli najveci broj hadisa.

Izuzetna sposobnost pamcenja

Ibn Abbasovi biografi navode više slucajeva iz kojih se vidi da je imao zapanjujucu sposobnost pamcenja skoro svega što bi cuo. Tako se npr. navodi da bi skoro uvijek zapamtio ajet cim bi ga cuo, te da bi, takoder, skoro uvijek zapamtio i shvatio hadis cim bi ga cuo. Kada mu je Ibn Ebi Rebi'a izrecitovao jednu svoju kasidu od osamdeset distiha (bejtova) on ju je odjednom zapamtio. Pored toga, navodi se da je znao zacepiti uši kada bi se desilo da cuje narikace, da ne bi zapamtio njihove rijeci, jer bi mu ostajale u pamcenju u potpunosti onakve kako bi ih cuo.

Razlozi njegove izuzetne ucenosti

Ibn Abbas dokazao se kao jedan od najucenijih ashaba, ne samo u pogledu islamskih znanosti, nego i u pogledu poznavanja arapskoga jezika, predislamske poezije i historije Arapa. Objašnjavajuci tu zacudujucu sposobnost pamcenja i izuzetnu ucenost, dr. Muhammed Husejn ez-Zehebi navodi slijedece razloge:

1. Dova koju je Poslanik, s.a.v.s, nekoliko puta proucio Ibn Abbasu u kojoj je tražio od Allaha da mu podari znanje u vjeri, poznavanje Kur'ana i mudrost.

2. Odrastanje uz Vjerovjesnika, s.a.v.s, i prisustvovanje brojnim dogadajima, pogotovu slucajevima koji su bili povod objave pojedinih ajeta.

3. Druženje Ibn Abbasa sa ucenijim i poznatijim ashabima, cime je nadoknadio ono što nije mogao cuti direktno od Muhammeda, s.a.v.s.

4. Odlicno poznavanje arapskoga jezika, zajedno sa svim njegovim disciplinama, te poznavanje predislamske poezije. Da bi pojasnio znacenje neke kur'anske rijeci, nerijetko je navodio poetske citate.

5. Izuzetna sposobnost uocavanja stvari, te sposobnost samostalnog iznalaženja šerijatskih rješenja (idžtihad). Navodi se da je bio hrabar u iznošenju mišljenja, jer je bio siguran da je to istina, pa se nije bojao nicijega prigovora. Abdullah ibn Omer, takoder jedan od istaknutih ashaba, znao ga je kritikovati zbog slobodnog iznošenja stavova o nekim pitanjima, ali bi poslije i sam priznavao da je Ibn Abbas bio u pravu. Tako je jednom prilikom Ibn Omer poslao nakog covjeka, koji ga je upitao za znacenje jednog ajeta, Ibn Abbasu da njega o tome upita, pa kada se vratio od Ibn Abbasa i obavijestio ga o tumacenju doticnoga ajeta, Ibn Omer je rekao: 'Do sada sam znao govoriti da mi se ne svida odvažnost Ibn Abbasa u tumacenju Kur'ana, ali mi je sada jasno da je njemu dato znanje!'

Koliko je Ibn Abbas bio ucen vidi se, izmedu ostalog, iz slijedeceg slucaja: Pošto su mu se ljudi obracali tražeci odgovor na razlicita pitanja, jednog dana desilo se da ljudi koji su do njega došli nisu mogli stati u njegovu kucu, nego su zakrcili i ulice koje su vodile do nje! Kada je o tome obaviješten, on je zatražio da prvo udu oni koji ga hoce pitati o Kur'anu i nacinu ucenja Kur'ana, te ih je ušlo toliko da su napunili njegovu kucu.

Svima je odgovorio na postavljena pitanja, pa kada su izašli, zatražio je da udu oni koji ga žele pitati iz tefsirske znanosti. I njih je bilo toliko da su mu napunili kucu, pa je i njima odgovorio na svako postavljeno pitanje. Kada su i oni izašli, zatražio je da udu oni koji su došli da ga pitaju o halalu i haramu, pa su mu i oni napunili kucu. I njima je odgovorio na sva postavljena pitanja.

Zatim je isti slucaj bio sa onima koji su željeli pitati iz oblasti nasljednog prava i, na kraju, sa onima koji su došli da ga pitaju o arapskom jeziku i poeziji. Nakon toga on je dredio poseban dan za svaku od tih disciplina, pa su mu ljudi dolazili u odredenim danima, shodno tome šta ih je interesovalo i šta su htjeli cuti od njega.

Ibn Abbas kao mufessir

Nema nikakve dvojbe da je Ibn Abbas bio najistaknutiji tumac Kur'ana medu ashabima. Zbog toga je dobio i pocasne nazive: 'Tumac Kur'ana' (Terdžumanul-Kur'ani), 'More znanja' (El-Bahr) i 'Ucenjak cijeloga ummeta' (Hibrul-ummeti).
Ibn Mes'ud, takoder jedan od istaknutijih ashaba u tefsiru, za njega je rekao: 'Divan li je Ibn Abbas tumac Kur'ana!' Mudžahid, jedan od najistaknutijih tabiina u tefsiru i Ibn Abbasov ucenik, za njega je rekao: 'Ibn Abbasa su nazvali 'More' zbog njegovoga ogromnog znanja.' Pored toga, Mudžahid je za njega rekao: 'Kada bi on nešto tumacio, na njemu bi se vidjelo svjetlo!' Alija r.a., opisujuci njegov nacin tumacenja Kur'ana, rekao je: 'Kao da gleda u gajb kroz tanahni zastor!' A Abdullah ibn Omer jednom prilikom za njega je rekao: 'Ibn Abbas je medu svim pripadnicima Muhammedovog ummeta najbolji poznavalac onoga što je objavljeno Muhammedu!'

Ibn Abbasovi savremenici cesto su mu se obracali kada ne bi razumjeli nešto iz Kur'ana i imali su povjerenje u ono što bi im on kazao. Dakle, Ibn Abbas je, još kao vrlo mlad, postao poznat i cuven islamski ucenjak. Bio je savjetnik sve cetverice prvih halifa. Posebno mnogo je predaja koje govore o tome da ga je Omer, iako stariji i halifa, mnogo cijenio, pozivao u svoje društvo i pitao za savjete. Tako se prenosi da bi Omer, r.a, kada bi iskrslo neko teško pitanje, pozivao Ibn Abbasa i govorio mu: 'Ti si dostojan ovog i slicnih pitanja!' Kada bi, zatim, Ibn Abbas riješio to pitanje, on bi prihvatio njegovo obrazloženje, bez pozivanja i pitanja ikoga drugog.

Pored toga, Buharija navodi da ga je on cesto pozivao kada bi se sastajao sa ucesnicima bitke na Bedru. Jednom prilikom Omer je primijetio da se jedan od veterana Bedra cudi zašto on stalno poziva Ibn Abbasa u društvo sa njima, kada oni imaju djecu njegovih godina. Zato je Omer upitao sve prisutne šta misle o znacenju rijeci Uzvišenog: 'Kada Allahova pomoc i pobjeda dodu...' , pa je jedan od ucesnika bitke na Bedru rekao: 'Time nam se nareduje da zahvaljujemo Allahu i tražimo oprosta od Njega kada nam On da pomoc i pobjedu'.

Tada je Omer upitao Ibn Abbasa o znacenju te sure, pa je on odgovorio: 'Time se najavljuje smrt Allahovoga Poslanika s.a.v.s. Allah mu time porucuje: 'Kada Allahova pomoc i pobjeda dodu' – to je znak da ti se približio smrtni cas, pa – 'ti velicaj Gospodara svoga hvaleci Ga i moli Ga da ti oprosti, On je uvijek pokajanje primao.'' Na to je Omer dodao: 'I ja o toj suri znam upravo to!' Time je pokazao starijim i poznatim ashabima da Ibn Abbas posjeduje znanje koje pocesto ni oni sami nisu znali.

Ibn Abbas, kao veliki autoritet u islamskim znanostima, imao je veliki broj ucenika, tj. tabiina koji su ucili pred njim i preuzimali znanje od njega. Strucnjaci za oblast tefsira navode podatak da su se medu tabiinima oformile tri škole tefsira: mekkanska, medinska i iracka, te da je Ibn Abbas bio osnivac mekkanske škole, jer su mufessiri tabiini u Mekki upravo od njega preuzimali islamske znanosti, a prije svega tumacenje Kur'ana. Takoder navode da su ucenjaci mekkanske škole bili najuceniji, upravo zato što im je ucitelj bio Ibn Abbas. Kao njegovi najistaknutiji ucenici navode se slijedeci tabiini: Se'id ibn Džubejr, Mudžahid, Ikrime, Tavus ibn Kejsan El-Jemani i Ata' ibn Ebi Rebbah.

Koliko je Ibn Abbas bio cijenjen medu samim ashabima pokazuju rijeci Tavusa kojima je odgovorio na prigovor zašto zapostavlja ostale ashabe i najviše se druži sa Ibn Abbasom: 'Vidio sam sedamdeset ashaba Allahovoga poslanika, s.a.v.s, koji bi se, ako bi se razišli u vezi s odredenim pitanjem, priklanjali se stavu Ibn Abbasa.' Od Ebu Vaila se prenosi da je jednom prilikom Ibn Abbas ucio i tumacio suru «En-Nur», pa se to njemu toliko dopalo, da je rekao: 'Da su ga culi Perzijanci i Bizantinci, sigurno bi primili islam!'

Ibn Abbas bio je kompletna osoba, jer je postupke uskladivao sa svojim znanjem. Cesto je danju postio a noci bi provodio u ibadetu i nocnom namazu. Puno je plakao iz straha od Allaha, tako da su mu se na licu ucrtale dvije crte. Koliko je Ibn Abbas bio popularan u narodu i u periodu nakon cetverice halifa, svjedoci slijedeci slucaj: Desilo se da je on obavljao hadždž iste godine kada i halifa Muavija. Iako je Muavija kao halifa imao svoju zvanicnu pratnju i pomocnike, ipak je Ibn Abbasova pratnja bila veca, mada tada nije imao nikakvoga udjela u vlasti. Njega su okruživali ljudi željni nauke.
Ibn Abbasov tefsir
Ibn Abbas nije napisao tefsir, ali je svojim ucenicima, tj. istaknutim tabiinima, po nekoliko puta tumacio Kur'an, ajet po ajet, od pocetka do kraja, što su oni pomno pamtili i prenosili na slijedece generacije. Te je predaje cuveni filolog Muhammed ibn Ja'kub El-Firuzabadi sabrao i objavio kao jedno djelo, odnosno kao kompletan tefsir, pod nazivom: TENVIRUL-MIKJAS MIN TEFSIRI IBNI ABBAS koji se i danas se može naci kao štampano djelo. Njegov je tefsir karakteristican po tome što je kratak, a njegove rijeci dopunjuju znacenje kur'anskih rijeci, tako što se njima proširuje iskaz.
Njegov tefsir se svrstava u tradicionalne tefsire, što znaci da on Kur'an tumaci prije svega samim Kur'anom, zatim hadisima Muhammeda, s.a.v.s, pa onda mišljenjima istaknutih ashaba.

Pored toga, pošto je bio izvanredan poznavalac arapskoga jezika i predislamske poezije, on je poznat i po tome što se pri tumacenju Kur'ana koristio i tim disciplinama. I konacno, on se donekle koristio israilijjatima, tj. predajama jevreja i kršcana. Neki su mu prigovarali zbog toga, zamjerajuci mu da je puno koristio israilijjate, ali ga zato drugi brane, iznoseci cinjenicu da on te predaje nije koristio u temeljnim stvarima vjere, pogotovu akaida, nego u nekim manje važnim momentima, kao što su kazivanja o bivšim narodima, pazeci, opet, da ne budu u kontradiktornosti sa kur'ansko-sunnetskim tekstom.

Kada je u pitanju pojašnjavanje odredenih kur'anskih termina citatima iz predislamske poezije, treba reci da su to radili i ostali ashabi mufessiri, s tim što je to Ibn Abbas cinio više od drugih. On je takav postupak smatrao neophodnim za razumijevanje manje poznatih kur'anskih izraza, jer je Kur'an objavljen 'na jasnom arapskom jeziku'. U tome smislu prenosi se njegova izreka: 'Ako me pitate za znacenje manje jasnih rijeci u Kur'anu, potražite ih u poeziji, jer je poezija arapska antologija.' Nakon nekoliko generacija pojavili su se neki ucenjaci islamskoga prava koji su kritikovali takav nacin tumacenja Kur'ana, govoreci da predislamska poezija ne može biti osnova kur'anskom znacenju. Medutim, to je ostalo mišljenje manjine, buduci da se u ovom slucaju ne radi o davanju prednosti poeziji nad kur'anskim tekstom, nego se poezijom samo pojašnjavaju manje poznati kur'anski izrazi. Zato se mufessiri, sve do današnjih dana, nisu ustrucavali koristiti predislamskom poezijom u tumacenju pojedinih kur'anskih izraza.

Izmišljanje i pripisivanje Ibn Abbasu rijeci koje nisu njegove
U hadiskoj nauci dobro je poznat slucaj izmišljanja hadisa i pripisivanja istih Poslaniku, da bi se na taj nacin ojacalo odredeno mišljenje i stekla neka ovosvjetska korist. Nešto slicno dešavalo se i u oblasti tefsira, prije svega sa Ibn Abbasom.

Naime, buduci da je on imao veliki ugled kao mufessir i da je priznat kao najbolji tumac Kur'ana medu ashabima a da njegov tefsir nije zapisan za njegovoga života, neki ljudi iz kasnijih generacija izmišljali su na njega, govoreci da je on protumacio odredene ajete onako kako on ustvari nije radio. Zato je nastao problem kako pristupiti njegovome tefsiru, s obzirom na to da je dosta stvari izmišljeno i njemu pripisano. Taj problem islamski ucenjaci su rješavali su kao i problem izmišljanja hadisa, tj. provjerom lanca prenosilaca hadisa, odnosno, u ovom slucaju, provjerom lanca prenosilaca rijeci koje se pripisuju Ibn Abbasu. Tako se u strucnoj literaturi mogu naci lanci sa pouzdanim prenosiocima, kojima se može vjerovati i cije se predaje mogu prihvatiti kao rijeci Ibn Abbasa, kao i lanci sa prenosiocima koji nisu pouzdani i cije se predaje ne mogu uzeti kao vjerodostojne. Kao potvrdu da su neki lanci pouzdani navodi se i to što ih Buhari koristi u svome Sahihu. Mnogi mufessiri, kao npr. Taberi, prilikom citiranja Ibn Abbasovih stavova razlucivali su vjerodostojne od nevjerodostojnih predaja. Ipak, za tefsir koji je sakupio Firuzabadi ne može se reci da je potpuno vjerodostojan, pošto ima jedan broj slabih predaja, tj. onih koje se ne mogu uzeti kao sigurne.

Ibn Abbasov angažman u društvu

Iz Ibn Abbasovih biografija može se vidjeti da je on veliki dio svoga života proveo baveci se naukom, tj. uceci i poducavajuci druge i to mu je bilo osnovno zanimanje. Treci halifa, Osman, r.a, odredio ga je da predvodi muslimane u obredima hadždža one godine kada je Osman ubijen, što je on i ucinio. Kratko vrijeme bio je namjesnik Basre, na koje mjesto ga je postavio cetvrti halifa, Alija, r.a. Tu dužnost je obavljao do Alijine smrti. Iako je bio istaknuti ucenjak i profesor ipak mu to nije bila prepreka da se licno angažuje u džihadu. Preživio je teška vremena smutnje medu ashabima i tabiinima (fitna), ali se nije sklanjao pred velikim iskušenjima kao neki drugi, nego se priklanjao onoj strani za koju je smatrao da je bila uz istinu.

Tako je npr. ucestvovao na Alijinoj strani i u bici na devi protiv Aiše i njenih pristalica, kao i u bici na Siffinu protiv Muavije i njegovih pristalica, gdje je bio komandant desnoga krila vojske. Takoder je ucestvovao na Alijinoj strani u borbi protiv haridžija. Pored toga, ucestvovao je u osvajanju Sjeverne Afrike, dvadeset sedme godine po Hidžri.
Koliko je Ibn Abbas bio hrabar, ucen i ubjedljiv u razgovoru dobro pokazuje primjer njegovoga razgovora sa haridžijama kada su se okrenuli protiv Alije r.a.

Naime, dvadeset cetiri hiljade Alijinih pristalica odmetnulo se od njega, zamjerajuci mu što je dozvolio arbitražu izmedu njega kao halife i Muavije koji se borio za vlast, što nije uzeo ratnog plijena niti robinja u bitkama sa Aišom i Muavijom i što je dozvolio da se za njega ne upotrijebi naziv 'Vladar pravovjernih' (emirul-mu'minin). Ibn Abbas zatražio je dozvolu od Alije da razgovara sa haridžijama, što mu je on dozvolio, iako je izrazio bojazan za njega. Ibn Abbas tada je otišao direktno haridžijama i poduže razgovarao s njima o stvarima koje su zamjerali halifi, tj. Aliji, r.a. Buduci da je bio izuzetno oštrouman i ucen, on je, na osnovu Kur'ana i sunneta, opravdao sve Alijine postupke i dokazao im da je postupao ispravno. Nakon toga, dvadeset hiljada kolebljivaca vratilo se u redove Alijine vojske a cetiri hiljade ih je ostalo iz inata pri svojim stavovima, praveci i dalje veliku smutnju.

Ibn Abbasova smrt

Pred kraj života Ibn Abbas je oslijepio i povukao se u Taif, gdje je i umro. Najispravnije mišljenje je da je umro šezdeset osme godine po Hidžri, u sedamdesetoj godini života. Dženazu mu je klanjao veliki broj ashaba i tabiina a u kabur ga je spustio i dženazu imamio Muhammed ibnul-Hanefijja, jedan od Alijinih sinova. Tom prilikom je rekao: 'Tako mi Allaha, danas je umro ucenjak cijeloga ummeta!'