sva bosnjacka stradanja

Jedanaest genocida nad Bošnjacima

Jedna od 'tamnih mrlja' historije islama i muslimana Balkanskog poluostrva svakako je jedan nedovoljno istražen i objašnjen fenomen, koji se ciklicno ponavlja i ima uzlaznu i vremensku konstantu. Rijec je, ustvari , o neskrivenom nastojanju da se unište islam i muslimani, što se u najtežem i najgorem vidu manifestiralo tokom agresije na BiH 1992. – 1995. godine.
Broj organizovanih istrebljivackih pohoda na muslimane Balkanskog poluostrva, posebno podrucje bivše Jugoslavije, nije egzaktno utvrden (po objektivnim parametrima, kao što su: mjesto, vrijeme, uzroci i posljedice). Ovisno o potrebama, autoru, okolnostima i slicno, procjene se krecu od sedam do dvanaest genocida. No, ljudi od (sa)znanja i objektivnosti, moraju najprije sebi, a potom i drugima, razjasniti neka temeljna pitanja i pretpostavke.

Šta je genocid?

Najprije, da razjasnimo pojam GENOCID, precesto se upotrebljava, i gdje treba i gdje ne treba.
Najmjerodavnije je uzeti definiciju koju je usvojila Konvencija OUN o sprecavanju i kažnjavanju zlocina genocida (9.12.1948. godine), po kojoj je genocid: 'bilo koje od sljedecih djela, pocinjeno s namjerom da se djelimicno ili potpuno uništi neka nacionalna, etnicka, rasna ili vjerska grupa:

- ubistvo clanova grupe,

- teška povreda fizickog ili duševnog integriteta clanova grupe,

- namjerno podvrgavanje clanova grupe uslovima sracunatim na njeno potpuno ili djelomicno uništenje,

- mjere koje imaju za cilj da se sprijece porodaji u samoj grupi ili

- prisilno prevodenje djece iz grupe u grupu.'

Iz definicije koja je nastala kao kompilacija, osobito iskustva II svjetskog rata i progona Jevreja, proistice da je temelj ocjene da je za pohod na neku nacionalnu, etnicku, rasnu ili vjersku grupu potrebna namjera da se ta grupa potpuno ili djelomicno uništi. Ta namjera mora postojati prije nego se poduzme neka radnja protiv jednog ili više clanova napadnute grupe i mora postojati svijest i volja izvršioca. To dalje znaci da formiranju ili ucvršcenju namjere prethodi plan, u koji se ukljucuju: namjera da se genocid izvrši, metode i nacin, te sredstva izvršenja

Crkva – duhovni podstrekac genocida

Ako iz današnje perspektive posmatramo slijed dešavanja u posljednja dva stoljeca, možemo zakljuciti:

1. Prvo su katolici, a potom, posebno, pravoslavni, cjelokupnim odnosom prema muslimanskom stanovništvu Balkanskog poluostrva iskazali najveci moguci stupanj netrpeljivosti i mržnje: koju su izrazili kroz više planskih, visoko organizovanih i kontinuirano vodenih pokušaja biološkog uništenja, te duhovne, ekonomske i druge devastacije bica muslimasnkog stanovništva, koje se kasnije, u nacionalnom smislu, odredilo kao Bošnjaci. To ne umanjuje žrtve Albanaca i Turaka, koji su uništavani, pored ostalog, i zato što su muslimani.

2. Sve što su kršcani (kasnije i hrišcani) cinili muslimanskom stanovništvu Balkana, može se uklopiti u opcu definiciju genocida.

3. Najneposrednija posljedica postupka križarskog (krstaškog) okruženja je kontinuirano reduciranje životnog prostora koji su nastanjivali uslimani (kasnije, Bošnjaci)
Iz vec spomenutih definicija i zakljucaka, kao metodološkog polazišta, analizom slijeda historijskih dogadaja, može se uociti jedanaest perioda u kojima je, manje- više otvoreno, muslimansko stanovništvo bilo izloženo uništenju.
Ako je temelj genocida namjera da se potpuno ili djelomicno uništi odredena skupina (koja se od okoline izdvaja po nekoj specificnoj osobini), onda se periodi, kada su kršcani (kasnije, hrišcani) namjeravali uništiti muslimansko (kasnije, bošnjacko) stanovništvo, mogu grupisati ovako:

Od Madarske do Boke Kotorske

- Prvi genocid (organizovano uništenje muslimana, kao vjerske skupine, pošto tada nacije u današnjem smislu nisu postojale) bilježimo izmedu 1683. do 1689. godine. To je vrijeme Velikog ili Beckog rata vodenog izmedu Turske i Austrije, koji je Turska izgubila. Nakon vojnog poraza Turska gubi svoje posjede u: Madarskoj, Slavoniji, Lici, Krbavi, Dalmaciji, Boki Kotorskoj... Zateceno muslimansko stanovništvo je pobijeno, raseljeno, ili pokršteno. Taj eksterminatorski pohod ucinili su katolici i austrijski dvor, koji je bio pod jakim utjecajem jezuitskog reda...
Danas na tim prostorima nema ništa što podsjeca na postojanje muslimasnkog stanovništva, osim djelomicno u toponimima (Islam Donji...), prezimenima (Hadžic), narodnim predajama ('Hasanaginica') i porodicnim kazivanjima.

Rat su vodile tadašnje velesile – Austrija i Turska, a ceh su platili muslimani. Nakon toga historija se redovno ponavljala i kad god su se komšije medusobno pokoškale, ceh su placali muslimani.
Ne treba ni spominjati da vec više od dvije stotine godina na tim podrucjima nema autohtonog muslimanskog stanovništva, premda je na tim prostorima nekada bilo vecinsko.
Bosanskohercegovacka historigrafija imat ce znacajan zadatak da tu tamnu mrlju naše historije rasvijetli.

Duhovni mentor, spiritus movens, osnovni agens ovog zlocina bila je Katolicka crkva, koja je dala i duhovni blagoslov, te moralnu aboliciju i vjerski oprost grijeha pociniocima, kroz svoju dogmu Extra ecclesian, nulla saltano (Izvan Crkve nema spasenja), odnosno Extra ecclesian, nulla propheta (Izvan Crkve nema poslanika, istine, dobrote. Dakle, samo su katolicke dogme istinite, sve ostalo je laž, blasfemija i zabluda, a jedno od nacela inkvizicije je: 'privesti grešnika istini, pa koja cijena bila'. To su bili politicko-vjerski motivi eliminacije muslimana s ovih podrucja.

Od Beograda do Kuršumlije

Drugi genocid bilježimo oko 1711. Godine u Staroj Crnoj Gori, odnosno, na podrucjima cetiri crnogorske nahije sa sjedištem na Cetinju. I ovdje je duhovni pokretac svega, nosilac blagoslova, abolicije i opravdanja bila Crkva, ovaj puta osvetnicka, hereticka, pravoslavna. Inace, od tog pohoda, palicu istrebljenja preuzimaju i do današnjeg dana vode pravoslavni, koji su pokazali najviše mržnje, 'kreativnosti' u cinjenju zlocina i upornosti.
Spomenuti genocid cije su žrtve bile, kako se procjenjuje, preko 1200 muslimana Cetinjske nahije, ostao je zabilježen i u književnom djelu, koje smo i mi morali uciti i diviti mu se. Rijec je o 'Gorskom vijencu,' crnogorskog vladike Njegoša, djelu koje, ustvari, predstavlja u književnu, epsku formu upakovani organizovani, državni program terora i genocida. Danas bi spis slicne sadržine trebalo da bude tretiran slicno Hitlerovom 'Main Kampfu' ili ozloglašenom 'Protokolu Sionskih mudraca,' pošto po moralnim postulatima na kojima je zasnovan ni malo ne zaostaje za tim spisima.

Apologetika mržnje, poziv na uništenje drugih ljudi samo zato što su druge vjere i proglašenjem tog cina vrhunskim junackim i moralnim djelima, cega je 'Gorski vijenac' pun, nije ništa drugo nego teška zloupotreba umjetnosti i ljudske kreativnosti. Zla krv, koju vec gotovo 200 godina sije 'Gorski vijenac', otrovala je bezbrojne generacije Srba i Crnogoraca i na ravni kolektivne svijesti stvarala i stvara plodno tlo duhovnog mraka i necovještva, cega smo danas posebno svjesni.

Uništavajuci pohod na muslimane Cetinja i okoline, desio se uoci Badnje veceri i tada nastaje pjesma koja se cula i u predvecerje skorašnje agresije na BiH: 'Mjesto lijepog nam Badnjaka, ložicemo glave od Turaka'. S druge strane, veza izmedu zlocina i vjerskog praznika nedvosmisleno ukazuje na ogromnu, ako ne i na odlucujucu vezu Crkve s tim pohodom.

Treci genocid pogada podrucje poznato pod nazivom Uža Srbija, tj. podrucje Beogradskog pašaluka i dešava se izmedu 1804. i 1820. godine, dakle, izmedu tzv. srpskih ustanaka. Tada nestaju muslimani iz Beograda, Valjeva, Šapca, Kruševa, Cacka, Kuršumlije itd., što pokoljima koje su pocinili srpski ustanici, što izgonom ili asimilacijom. Njihova imovina je opljackana ili prodana u bescijenje, a sve što je na njih podsjecalo srušeno je, spaljeno ili na drugi nacin uništeno.
Apologetici destrukcije, pored Crkve, pridružuju se i ljudi od znanja, kulture i politike. Tada se i kreira zloglasno 'Nacertanije', koje postaje i svojevrsna srpska Biblija, sakrament, zavjetna kategorija. Strategijski geopoliticki interesi Srbije i sve prepoznatljivija i konstantna duhovna potka, potom biva samo dogradivana (Moljevic:'Homogena Srbija', Memorandum SANU) i u narednim eksterminatorskim pohodima doslovno primjenjivana, što su Bošnjaci najbolje osjetili na svojim životima i imecima.

Od Užica do Šahovica

Cetvrti genocid dešava se, takode, na podrucju Srbije, izmedu 1830. i 1867. godine. Naime, 1830. godine sultan je donio hatišerif, kojim je Srbija dobila status vazalne kneževine, sa širokom autonomijom, koja je ukljucivala i mogucnost da se autohtono muslimansko stanovništvo Srbije iseli u Bosnu ili Tursku. Izgon muslimana iz Srbije bio je pracen nasiljem, ubistvima, pljackom, opcim bezakonjem… Nestanak muslimana iz Užica, kao paradigmu stradanja muslimana Srbije, detaljno i vrlo autenticno opisan je u feljtonu sarajevskog 'Oslobodenja'. Dio muslimana iz Srbije, koji su kao i sdanašnje bošnjacke izbjeglice došli samo sa zavežljajima, naselio se u Gornju i Donju Aziziju, odnosno, Bosanski Šamac i Orašje.

Peti genocid obuhvata podrucje koje Srbija i Crna Gora otimaju od Turske, nakon ratova 1876. do 1878. godine. Naime, nakon Bosanskog ustanka 1875. godine, na Berlinskom kongresu Srbija i Crna Gora dobijaju nezavisnost, te se verificira otimacina i osvajanje Niškog, Toplickog, Pirotskog i Vranjskog okruga (Srbija) i Stare Hercegovine (Crna Gora). Sa navedenih podrucja muslimani su odmah istrijebljeni, bez obzira što su se Srbija i Crna Gora, odlukama Berlinskog kongresa obavezale da ce poštovati licnu, imovinsku i vjersku sigurnost Muslimana tog podrucja. Historijske istine radi, mora se napomenuti da su tom prilikom najvece žrtve bili Albanci i Turci, kojih je bilo nešto više nego slavenskog muslimanskog življa. No, ono što nas povezuje sa tada istrijebljenim Albancima i Turcima je islam, kao temeljni predmet mržnje, vec definisanog mehanizma pravoslavnog fundamentalizma.

Šesti genocid neposredno je u vezi sa podrucjem Bosne i Hercegovine i vremenski se poklapa sa prvim godinama austrougarske okupacije. Naime, u naglašeno orijentalno-islamski civilizacijski krug koji dominira Bosnom, u 'slatku tišinu' višestoljetne sigurnosti mocne Turske imperije, nadire bujica zapadnoevropske, eminentno kršcanske civilizacije, koja je po svemu bila antipod postojecoj. U novostvorenom okruženju bosanski muslimani se ne snalaze.

Njihovo vodstvo, optereceno naglašenim konzervatizmom i formalnodogmatskom religioznošcu nije u stanju da spozna da se našlo u državi koja je, i pored niza manjkavosti koje je imala, ipak bila posljednja pravna država na Balkanu za narednih 120 godina. Zbog niza, ocito vrlo komplikovanih uzroka, dolazi do naglog iseljavanja autohtonog stanovništva Bosne u Sandžak i u Tursku, tako da se u periodu od 1879. do 1910. godine ucešce muslimanskog stanovništva u sklopu bosanske populacije smanjuje sa 39 na zabrinjavajucih 32 posto. Nije sporno da je za vrijeme austrougarske okupacije bilo slucajeva nasilja, pljacki, pokrštavanja i slicno. Bitno je napomenuti da se radilo o jedinacnim, medusobno nepovezanim aktima nasilja koji nisu bili produkt sistema, niti dio državne, oficijelne vjerske, ekonomske ili druge politike. Isto tako, nije sporno da je u odredenim krugovima austrijskog dvora, koji je bio pod prilicno jakim uticajem jezuita, bilo zagovornika da bosanske muslimane, kao kršcanstvu strani element, treba eliminisati. No, opet se mora napomenuti da je Austrija ipak bila država pravnog reda i sigurnosti, koja je, poput mocne Turske, garantovala makar formalnu jednakost ljudi pred zakonom, bez obzira na vjeru, spol, socijalni status, politicko opredjeljenje...

Period austrijske okupacije treba iznova valorizirati, ne robujuci ideološkim shemama i cubrilovicevskoj matrici.

Sedmi genocid pogada muslimane Sandžaka nakon balkanskih ratova 1912. – 1913. godine. Naime, nakon austrijske aneksije Bosne, te nakon balkanskih ratova, Sandžak, kao posebna administrativno-teritorijalna jedinica nestaje, biva fizicki podijeljen izmedu Srbije i Crne Gore. Izmedu tih država uspostavlja se neposredna teritorijalna veza koja ostaje i do danas. Odlaskom Turske, domace muslimasko stanovništvo ostaje bez zaštite, a osvetnicke horde, koje neko zove srpska i crnogorska vojska, sa revanšistickom pjesmom: 'Za Kosovo, Kumanovo, za Strumicu Bregalnicu', upadaju u Sandžak, ubijaju, pale pljackaju i protjeruju, a u Plavu i Gusinju bilježi se i organizovano pokrštavanje.
Iz Sandžaka ponovo krecu rijeke izbjeglica i velika podrucja Bihora i Peštera ostaju prazna sve do danas.

Osmi Genocid traje cijelo vrijeme postojanja prve Jugoslavije 1918. – 1941. godine, s tim da je najteže bilo u prvim mjesecima, pa i godinama (do 1924.) nakon ujedinjenja. O tome vremenu svjedoci tadašnji reis Džemaludin-ef. Cauševic: 'Hiljade ubijenih, šest žena spaljeno, 270 sela opljackano i uništeno, eto bilansa ujedinjenja za nas muslimane.' (A. Purivatra, 'JMO u politickom životu Kraljevine SHS')
Nakon otvorenih pogroma koje cine srpske komite, sa znanjem i precutnim ili otvorenim blagoslovom vlasti, dolazi do manjeg smirivanja, sve do pokolja u Šahovicima (7.11.1924. godine). Taj pokolj vezuje se za sklapanje tajnog ugovora izmedu Kraljevine SHS i Republike Turske, po kojem je trebalo da se iz Kraljevine SHS iseli 40.000 muslimasnkih porodica u Tursku, a da se za svaku glavu Turskoj plati u zlatu. Taj pokolj ocito je trebalo da bude u funkciji pritiska na muslimane Kraljevine SHS da se sele. Ima indicija da je, pod Rankovicevim uticajem, taj ugovor obnovljen 1954. godine, o cemu najbolje mogu svjedociti Sandžaklije i Albanci.

Iza šahovickog pokolja nastao je period otvorene minorizacije muslimana na duhovnom planu, posebno kroz sistem obrazovanja, a u nacionalnom smislu, muslimani su prisiljavani da budu Srbi ili Hrvati, cime se htio ubrzati proces njihovog iseljavanja i asimilacija.

Posebno težak udar bio je na ekonomsku snagu muslimasnkog stanovništva, vršen sistemskim lomljenjem njenih temelja, putem vec zloglasnih agrarnih reformi. Premda uvijene u oblande zakona, mjere agrarne reforme bile su manje-više otvorena pljacka, usljed cega su desetine hiljada muslimasnkih porodica bile dovedene na prosjacki štap.
I taj dio historije treba revalorizirati, ne samo zbog pokušaja da se vrati opljackano, nego i iz politickih razloga (Karadžic i njegova tvrdnja da su Srbi vlasnici 64 posto bosanskog grunta).
Zbog položaja u koji smo bili gurnuti, bilo je moguce 1935. godine zanemariti cl. 128 Vidovdanskog ustava (tzv. 'turski paragraf') i podijeliti Bosnu izmedu Srbije i Hrvatske (dogovor Cvetkovic – Macek), kada je Bosna, doslovno 'šapatom pala'.
Jedan od dodatnih izvora naše savremene nesrece je i neposredna veza ovog dogovora sa dogovorom u Karadordevu, 1991. godine. Prema dogovoru dvojice balkanskih diktatora, pored uništenja Bošnjaka, Bosnu je trebalo podijeliti po granicama Banovine ustanovljenim 1938. godine.

Preko Sandžaka do Kosova i Makedonije

Deveti genocid zahvata podrucje BiH, Sandžaka, Kosova i Makedonije i odvija se, otvoreno, za vrijeme II svjetskog rata.
U toku cetnickog pohoda u Bosanskoj krajini, te Istocnoj Bosni i Sandžaku, stradalo je 8 posto muslimanskog stanovništva i po tome Bošnjaci zauzimaju drugo mjesto po gubicima (procentualno) iza Jevreja. Radi ogranicenog prostora prostora, upucujemo na knjigu V. Dedijera i A. Miletica 'Genocid nad muslimanima'.

Deseti genocid

poklapa se sa postojanjem druge Jugoslavije, posebno od vremena sudenja 'Mladim muslimanima', do, otprilike, ustavne reforme 1974.godine. To je period tzv. 'tihog genocida', kada se, agresivnim ateizmom, floskulom o bratstvu i jedinstvu, komunistickim maglama, obrazovnim sistemom u kojem Bošnjaka uopce nije bilo, ili su podaci o njima bili iskrivljeni, te cubrilovicevski ideologiziranom historijom stvarala pretpostavka za asimilaciju i postupan nestanak Bošnjaka. U istoj funkciji bile su i agrarne reforme, nacionalizacije, konfiskacije, te eksproprijacije bošnjacke i vakufske imovine, kao i igre u vezi sa bošnjackim nacionalnim odredenjem, ukljucujuci i neoboljševicku zamku vjerskog imena.
Ovaj period, kojeg se mnogi s nostalgijom sjecaju, takode treba temeljito valorizirati i sa historijske distance od deset godina od propasti bivše SFRJ, naci pravu mjeru vrijednosti.

Do direktnog prenosa pokušaja konacnog istrebljenja Bošnjaka

Jedanaestom genocidu smo svjedoci i žrtve. Naši uvaženi citaoci su, pretpostavljamo, svjesni da je pokušaj uništenja Bošnjaka, kao svojevrsnu predstavu iz savremene gladijatorske arene, uživo pratio i prenosio znatan broj svjetskih novinskih, radio i TV- kuca. U toj krvavoj igri bilo je svega po malo i 'za svaciji ukus'. Za impotentne i stare nafrakane ulicarke iz bijelog svijeta - organizirano spolno nasilje nad Bošnjakinjama bilo je poput mehlema za onemocala tijela i duše. Piromanima su posebno zadovoljstvo pricinjavale scene kada gore Foca ili Zetra, a savremeni herostrati su do besvijesti mogli uživati u rušenju Starog mosta, Ferhadije, Aladže... Mrzovoljni

Evropljani mogli su raspoloženje popravljati ekstra specijalitetima, kao što je npr. cerecenje živog covjeka cije su noge vezane za dva automobila koji se krecu u suprotnim pravcima, ili zakivanje trudnice na vrata, loženje vatre na njenom stomaku, a potom, puštanje te plamtece, vrištave baklje niz Drinu...

Cijena koju smo platili, izvjesno je, ogromna je. Sve posljedice zadnjeg pokušaja uništenja Bošnjaka još nisu ustanovljene. Još se cak ni ne zna tacan broj mrtvih, jer ih se dosta krije pod “ljupkom maglom” rubrike – nestali.
Ubistva, silovanja, progoni, pljacke i otimacine, a onda bezocno i neskriveno nastojanje da se izjednace žrtve i dželati, floskulom o 'tri zaracene strane' i tri nacionalne stranke koje su dovele do rata, sa jasnim i prepoznatljivim nametanjem zaborava, to je epilog zadnjeg genocida.
Šta slijedi?