POSJETITE KURAN.BA
 
 

posljednji koraci u gusenju intifade

Nedim Haracic | Saff br/str. 36

Inicijativi "Selam" i pregovorima koji se vode još od '93. godine, najveca prepreka je svakako bila palestinska intifada, pokret u cilju oslobadanja cjelokupne okupirane teritorije Palestine i omogucavanje povratka izbjeglog domicilnog stanovništva na svoja ognjišta. Moglo bi se reci da je najveci trag kroz implementaciju sporazuma upravo gušenje oslobodilackog pokreta palestinskog naroda


Po jednom jevrejskom prorocanstvu, podrucje svete zemlje zadesit ce zemljotres koji ce srušiti Mesdžidul-Aksa, da bi Jevreji potom prionuli izgradnji Hejkela (hrama) na njenim temeljima. Po istom tom prorocanstvu to vrijeme je oko 2 hiljadite godine, na ciji prag Jevreji ulaze sa završenim iskopinama placa ispod Medžidul-Aksa, sa spremnih 6 hiljada komada drevnih kamenova, navodno, nekadašnjeg Sulejmanovog (Solomonovog) hrama i sa duboko razradenom strategijom politickih odnosa sa susjednim arapskim zemljama. Nakon stotinu Barakovih dana na mjestu predsjednika izraelske vlade i nakon proteklih više od dva mjeseca od sporazuma sa palestinskim liderom Arafatom, postignutog u egipatskom gradicu Šeremi Šejhu, niz dogadaja navode na sumnju u Barakova predizborna obecanja o novom kursu izraelske politike, drugacije od one koju je vodio njegov prethodnik Natanjahu. Takoder, prolongiranje iseljavanja Jevreja sa okupiranog dijela palestinske teritorije, upitnost statusa Kudsa, zabrana rada Hamasa u Jordanu, te neocekivani pregovori na relaciji Barak-Širak, Širak-Esed, dogadaji su koji srednjoistocnu sliku cine drugacijom od one koja se diplomatskim putem predstavlja javnosti, posebno uzimajuci u obzir dvije potpuno oprecne vizije sprovodenja sporazuma o miru dva njena glavna aktera Arafata i Baraka. "Nema mira na Srednjem istoku bez uspostavljanja palestinske države", izjavio je nedavno jordanski kralj Abdullah II. Medutim, upravo najdiskutabilniji faktori mira su kakva i kolika ce biti ta država.


KRNJA PALESTINSKA DRŽAVA


Analizirajuci izjave i postupke lidera dvije strane, uocljiva je ogromna razlika u vizijama buduce palestinske države, pocev od samog tumacenja donesenih dekleracija, do njenih konacnih sprovodenja na terenu. Temeljnu deklaraciju 242., u kojoj se Jevreji obvezuju na povlacenje sa okupiranih teritorija, izraelski premijer interpretira bez podrucja Gaze i Zapadne obale. To je izricito izjavio više puta potvrdujuci stav da nema povratka na granice iz 1967. godine, niti napuštanja te teritorije od strane jevrejskih doseljenika. Da je ovaj njegov stav definitivan, potkrepljuje i cinjenica da je izraelska vlada formirala poseban fond za pomoc spomenutim doseljenicima, te da je za svojih sto dana vlasti izdala više dozvola za izgradnju jevrejskih naselja nego što ih je izdala bivša vlada. S druge strane, Barak ne ostavlja nikakve mogucnosti za povratak palestinskim izbjeglicama iz 1948. i 1967. godine, tako da bi ovakva "Palestina" bila uokvirena u 18 % od ukupnog prostora dvije buduce države, što je dio koji Palestinci trenutno naseljavaju, mada je u nekim izjavama spominjano podrucje do 40 %, od ukupne teritorije.I mada je u Oslu govoreno o povlacenju sa 90 % okupirane teritorije Gaze i Zapadne obale, u posljednjim pregovorima spominje se 65 % teritorije. Ovakva Palestina bi imala ogranicen suverenitet i demilitariziran karakter, a letovi sa aerodroma Gaza bili bi kontrolirani od izraelske strane. Zanimljivo je i to da se ni u kojoj kombinaciji Jerusalem ne dovodi u vezu sa palestinskom državom, a vec su pokrenute odredene inicijative za njegovom transformacijom u glavni grad izraelske države. S druge strane, država koju Arafat do septembra naredne godine namjerava proglasiti suverenom Palestinom, inkompatibilna je težnjama i stavu jevrejske strane. Njena vlast i suverenost su potpune, sa glavnim gradom Jerusalemom, na teritoriji prije okupacije iz 1967. godine i sa povratnicima emigrantima iz 1948. i 1967. godine. Jedna od mogucih konacnih solucija je i federacija Jordana i Palestine i, eventualno, konfederacija sa Izraelom. I pored ovakvih neusaglašenosti u postavkama dvije strane, primjetan je americki pritisak da se povecaju napori u implementaciji postignutih sporazuma, ma koliko oni bili nedefinirani u samim detaljima. Stoga, izjavu predsjednika Klintona da je potrebno "povratiti i ubrzati tempo sprovodenja sporazuma o miru", neki povezuju sa francuskom inicijativom za postizanje sporazuma sa Sirijom i Libanonom i Izraelom, jer nema mira bez pristanka i sirijske strane, a takoder, nema mira dok se ne sputa jedini otvoreni oponent izraelskoj strani - Hamas.

PRITISAK NA HAMAS


Prva konkretnija inicijativa ka uspostavljanju odnosa izmedu Sirije i Izraela, još od 1967. godine, nedavno su održani odvojeni pregovori sa francuskim diplomatama, ciji je daljnji tok još uvijek neizvjestan. Bešir Esed, koji je u Francuskoj zastupao svoga oca, ponovio je zahtjeve Sirije da se Jevreji moraju povuci sa okupiranog podrucja Golanske visoravni, dok je Barak iskazao mogucnost povlacenja sa okupiranog dijela Libanona do jula naredne godine. Obje strane ostavile su dojam zainteresiranosti za daljnjim pregovorima. Medutim, ono što eksplicitno nije dostupno javnosti, djelimicno nagovještava neobicna izjava egipatskog predsjednika Husnija Mubaraka u kojoj je iskazao svoje insistiranje da Izrael uništi hemijsko oružje, ako želi istinski mir, jer u suprotnom, "Egipat i Sirija imaju cime uzvratiti". Cini se da je ova Mubarakova izjava bila individualnog karaktera, izrecena više neodmjereno nego kao decidni stav egipatske države. Sve u svemu, zaledeni odnosi sa Sirijom, neupitnim faktorom mira na podrucju, poceli su se odmrzavati. I uopce ne treba biti iznenadenje ako u skoro vrijeme uhvate snažan korespondentativni zamah, jer Esedova "trgovina" iz '67. do danas Siriji nije donijela nikakav profit, a na pomolu su dani u kojima bi trgovina mogla biti kudikamo unosnija.

Inicijativi "Selam" i pregovorima koji se vode još od '93. godine, najveca prepreka je svakako bila palestinska "intifada", pokret u cilju oslobadanja cjelokupne okupirane teritorije Palestine i omogucavanje povratka izbjeglog domicilnog stanovništva na svoja ognjišta. Moglo bi se reci da je najveci trag implementacije sporazuma upravo gušenje oslobodilackog pokreta palestinskog naroda. Zabrana rada "Hamasa" u Jordanu i zatvaranje 24 njegova uticajna clana, najteži je udarac pokretu, i, moguce, jedan od posljednjih koraka konacnog gušenja intifade. Za više od tri miliona Palestinaca, koliko ih ima u Jordanu, definitivno je završen svaki oficijelni angažman za palestinsku državu. Iznenadna zatvaranje "hamasovaca" i protjerivanje uticajnih voda pokreta, u prvom redu Halida Mišala, Nazzala i Ibrahima Gušša, udaljenih u Katar i Abu Merzuka, udaljenog u Siriju, koji inace imaju jordansko državljanstvo, te zabrana distribucije uticajnog casopisa "Filistine muslime", dovodi se u vezu sa nedavnom posjetom Jordanu bivšeg šefa MOSSADA Denija Januma i njegovim zahtjevima cije ce ispunjenje omoguciti nesmetano sprovodenje sporazuma.


Od podmetnute eksplozije u Tel-Avivu, pocetkom ovog mjeseca, povrijedeno je 27 Jevreja, a nakon cega je izraelski ministar odbrane izjavio da nece poremetiti nastavak implementacije sporazuma. Potom, udaljavanje hamasovih voda iz Jordana, te americki pritisak za definitivnom implementacijom sporazuma, svojevrsna su indikacija skorom usaglašavanju oko detalja dvije strane. S tim da je Barakova strategija mnogo dublja i unosnija. Tako su njegove izjave fokusirane na poteze palestinske strane i na temeljne postavke postignutog sporazuma, a implementaciju njihovih detalja u stanju je neprestano prolongirati. A ovakvo svojevrsno cjenkanje, za onoga ko nema vremena, najmucnije je sredstvo trgovine. U ovakvoj situaciji, dok se na jednoj strani nastavlja naseljavanje palestinske teritorije i grade vojne kasarne, na drugoj strani, palestinska vlast svu svoju energiju troši na gušenje i kontrolu intifade, tj. pripadnika oslobodilackog pokreta, i sprecavanje ekscesa s vlastite strane. U suprotnom, izraelska strana uvodi kaznene mjere u vidu zavrtanja dotoka vode, ogranicavanje i zabranu kretanja i sl. Zbog toga, palestinska strana u implementaciji svojih temeljnih postavki za povratkom okupiranih teritorija i izgradnjom suverene države, povratkom izbjeglica, pijacom vodom i ustanovljavanjem Jerusalema svojim glavnim gradom, nije odmakla ni korak, a da se nije vratila dva. A put do Palestine kakvom je oni žele, puno je duži nego što je ostalo vremena.