sudstvo u islamu

ALLAH dž.š., JE UZ SUDIJU DOK NE PRESUDI NEPRAVEDNO

Sudstvo u Islamu je rješavanje sporova i razmimoilaženja medu ljudima na osnovu propisa koje je Allah, dž.š., odredio. Jedno je od najvažnijih sredstava pomocu kojih se ostvaruje pravda, cuvaju prava i štiti krv, cast i imetak. Iz toga se razumije da je sudstvo u Islamu jedna od temeljnih stvari bez kojih islamski sistem ne može opstojati.

Prvi covjek koji je obavljao ovaj posao je naš Poslanik, s.a.v.s., kome je Allah, dž.š., naredio da sudi po onome što je On objavio. Kaže Uzvišeni: "Mi tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da ljudima sudiš onako kako ti Allah objavljuje. I ne budi branilac varalicama.". (Prijevod znacenja, Nisa 105.)

Posao sudije, još za vrijeme Poslanika, s.a.v.s., u Mekki je obavljao Attab ibn Usejd, a ovu dužnost vršio je takoder i Alija ibn Ebi Talib, u Jemenu.

PREDMET SUÐENJA

Sud se brine o tome da svako dobije svoje pravo, svejedno radilo se o pravima Allaha, dž.š., ili o pravima ljudi. On rješava sporove medu ljudima i stavlja pod skrbništvo sirocad, osobe koje su izgubile svoje imetak, kao i maloumne osobe. Brine se takoder o izvršavanju oporuka muslimana i njihovih vakufa, udaje žene bez staratelja i razmatra stanje (podobnost) svjedoka, itd.

STATUS SUDA U ISLAMU

Sudstvo je fard-kifaje tj. mora postojati grupa koja ce vršiti ovaj posao s ciljem sprjecavanja nasilja, rješavanja sporova i problema. Mora se odrediti sudija koji ce suditi ljudima, a ako on to odbije, primorava se na to.

Islam je pojasnio vrijednosti pravednog sudenja medu ljudima. U hadisu koji bilježi Buharija, Poslanik, s.a.v.s., kaže: "Nema zavisti osim u dvije situacije (stvari). Covjeku kojem je Allah, dž.š., podario imetak, a on ga troši u hajr, i covjeku kojem je Allah, dž.š., podario mudrost pa on njome sudi i poducava druge." Nagrada pravednom sudiji je Džennet, a teško nepravednom sudiji. U hadisu koji bilježi Ebu Davud, a koga prenosi Ebu Hurejre, r.a., Poslanik, s.a.v.s., kaže: "Ko bude sudio muslimanima, pa njegova pravednost nadvlada nepravdu (njegovu), njemu pripada Džennet, a ako njegova nepravednost nadvlada pravednost, pripada mu Džehennem." U hadisu kojeg bilježe Ibn Madže i Tirmizi (koji kaže da je hasen), a prenosi Abdullah ibn Evf, Poslanik, s.a.v.s., kaže: "Allah, dž.š., je uz kadiju dok god on ne ucini zulm (nepravdu). A ako on ucini nepravdu, Allah, dž.š., ga napusti, a šejtan mu se pridruži." Takoder bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesaija i drugi, a prenosi ga Burejda od svoga oca da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Tri su vrste sudija. Jedan ce u Džennet, a dvojica u vatru. Što se tice onoga koji ce u Džennet, to je covjek koji je spoznao istinu i sudio po njoj, a ona dvojica koja su u vatri; jedan od njih je covjek koji je spoznao istinu pa nepravedno sudio, a drugi je covjek koji je sudio ljudima bez znanja.".

ŠARTOVI SUDIJE

Medu ljudima može suditi samo onaj koji poznaje Allahovu Knjigu i Sunnet Božijeg Poslanika, s.a.v.s., propise vjere i da je u stanju razluciti istinu od neistine, ispravnog i neispravnog, i da bude daleko od cinjenja nepravde i slijedenja strasti. Šafija uvjetuje da kadija mora dostici stepen mudžtehida. Ovo je takoder i jedno od mišljenja Imama Malika, dok Ebu Hanifa to ne uvjetuje. Što se tice ovih šartova, odgovornost sudstva daje se onome koji ispuni najviše šartova. Takoder, kadija mora biti musliman, muškarac, punoljetan, razuman (pametan) i bogobojazan. Ovo podrazumijeva da kadija ne može biti nevjernik, ženska osoba, nerazumna osoba ili grješnik. (Kada je do Poslanika, s.a.v.s., doprla vijest da su Perzijanci za svog kralja postavili Kisrinu kcer rekao je: "Nece uspjeti narod koji rukovodenje odgovornim poslovima preda ženi." - Buharija)

Ucenjaci postavljaju još jedan uslov po pitanju ispravnosti sudije (sudstva), a to je da je vladar taj koji postavlja sudiju, s tim da Imam Ahmed, Malik i Šafija dozvoljavaju, u slucaju da dvojica ljudi koji imaju spor budu zadovoljni presudom nekog covjeka koji nije sudija (hakem), da im on presudi, dok Ebu Hanife smatra da može, pod uslovom da glavni kadija odobrava njegovu presudu.

CIME SE SVE KADIJA TREBA OKITITI?

Poslanik, s.a.v.s., nam je pojasnio nacin (put) sudenja koji treba da slijedi kadija. Primjer za to je slucaj kada je Poslanik, s.a.v.s., poslao Muaza, r.a., u Jemen i tom prilikom ga pitao: "Po cemu ceš suditi ljudima?" Rekao je: "Po Allahovoj Knjizi." "A ako u tome ne nadeš (rješenje)?" "Onda po Sunnetu Allahovog Poslanika, s.a.v.s." "A ako i tu ne nadeš?" "Onda po svom mišljenju."

Dužnost je kadije da nastoji donijeti presudu na najpravedniji i najpošteniji nacin i da se kloni stvari koje bi mogle uticati na njegovu presudu (odluku) tako da nece suditi prilikom velike srdžbe, velike gladi, uznemirujuce brige, jakog straha, pospanosti koja ga savladava, velike vrucine ili studeni, ili u momentima zauzetosti (okupiranosti) stvarima koje bi ga sprijecile da pravilno razumije slucaj (problem) u vezi sa kojim treba donijeti presudu.

Takoder, kadija je dužan da one koji se spore (parnice), izjednaci u pet stvari i to: prilikom ulaska kod kadije (znaci da zajedno ulaze), sjedenja pred njim (znaci da ako jedan sjedi na fotelji da i drugom ustupi isto mjesto), njegovog obracanja njima, (njihovog) saslušavanja, te donošenja presude.

Jedan lijep primjer sudenja u vrijeme prve generacije

Bilježi Ebu Nuajm u svojoj knjizi Hiljetul - evlija da je Alija, r.a., izgubio svoj pancir, pa ga je poslije našao kod jednog Jevreja.

Alija, r.a., rece: "Ovo je moj pancir koji je spao s moje deve."

Jevrej uzvrati: "Ne. Ovo je moj pancir. Neka medu nama prosudi kadija."

Zatim su njih dvojica otišli kod kadije zvanog Šurejh.

Alija, r.a.: "Ovo je moj pancir, koji mi je spao sa deve, a ovaj Jevrej ga je uzeo."

Jevrej: "Ne. Ovaj pancir je moj."

Šurejh: "Istinu si rekao, zapovjednice vjernika, medutim, moraš imati dva svjedoka."

Alija, r.a., je zatim pozvao dva svjedoka. Jedan od njih je bio covjek po imenu Kamber, a drugi je bio njegov sin Hasan, r.a. Njih dvojica su posvjedocili da pancir pripada Aliji, r.a.

Šurejh: "Kamberovo svjedocenje možemo prihvatiti, ali svjedocenje tvoga sina ne."

Alija: "Izgubila te majka, zar nisi cuo, r.a., kada je rekao da je Poslanik, s.a.v.s., kazao: "Hasan i Husejn su prvaci mladica u Džennetu."

Šurejh: "Da, cuo sam." (Šurejh nije prihvatio svjedocenje Hasana, r.a., zbog pravila u sudstvu koje kaže da sin ne može biti svjedok ocu i obratno.)

Zatim Šurejh rece Jevreju: "Uzmi pancir."

Jevrej: "Zapovjednik vjernika je došao sa mnom kod sudije, a sudija je presudio u moju korist, a on zadovoljan sa presudom. Istinu si rekao, zapovjednice vjernika. Pancir je spao sa tvoje deve i ja sam ga uzeo. Svjedocim da nema drugog boga sem Allaha i svjedocim da je Muhammed Njegov poslanik.”

Alija, r.a., mu je zatim poklonio svoj pancir, davši mu još i 900 dirhema.

Ovaj covjek je poginuo u bici na Siffinu, borivši se na strani Alije, r.a.