haram je simbol moje poboznosti

Zato se bori na Allahovom putu, pa makar sam bio, a podstici i vjernike; Allah ce zaustaviti silu onih koji ne vjeuju, Allah je jaci i kazne Njegove su strožije.

An-Nisa, 84. ajet

15. maj 1999. godine, petak
Danas su poceli ispiti na Stomatološkom fakultetu. Znam da moje pokrivene prijateljice ne mogu pristupiti ispitu. Da bih bila od koristi i s ciljem da ih podržim, odoh rano izjutra pred Stomatološki fakultet. Pred vratima fakulteta bilo je 50 – 60 studentica. Odmah stiže više od deset autobusa punih policije. Šta smo mogle uciniti pored ovolikog broja policije? Policija koja nije jurila ovdašnje lopove, ubice i prevarante, nego stajala iza naših leda izgledala je kako komicno, tako i jadno. Polovina policijske organizacije bila je rasporedena protiv nas, kao da smo mi tobože istambulski prvoklasni lopovi i teroristi.

Poslije izvjesnog vremena, prostrijevši po jedan list novina sjele smo na beton hladan kao led. Da bi mogli uci u zgradu Fakulteta ljudi su morali preskakati preko nas. I poslije su ulazili prolazeci kroz policiju. Jedan policijski starješina neotesanog i grubog ponašanja povika da moramo ustati. Udari u leda jednu od naših prijateljica koja je sjedila u tom trenutku. I pored toga, povukavši se korak-dva, mi ponovo sjedosmo. Okružiše nas policajke. Kao izmedu rešetki, kao da smo u nekom zatvoru, gledala sam oko sebe izmedu njihovih cizama. Kako cudno! Moja sudbina bila je njima u amanet, a njihova meni. Kada bi bilo potrebno, povikala bih: U pomoc! Policijo! I oni ako bi jednog dana bili bolesni ili ozlijedeni na službenom zadatku, obratili bi mi se Doktorice.

... Bilo mi je žao, jer su nas gledali kao da smo tempirana bomba i gledali da nas unište. Bilo mi je žao, jer su se odnosili prema nama kao da smo obicni lopovi. Bilo mi je žao, jer sam došla da bih postala ljecnik, a niko mi za to nije ukazivao poštovanje i kao da sam bezvrijedna bila sam izbacena napolje.
Da li grize savijest one koji ovo sprovode? Pitam se da li mogu mirno spavati dok ja nocima nemam sna? Moje ruke su potpuno zdrave, ali ne uzimam olovku i hvatam bilješke. Oci su mi zdrave zdravcate, ali ne ucim iz svojih udžbenika. Sve zato što ne mogu ici na predavanja,

Oni koji su nam ovo priredili dolaze ne gledajuci ni na nas niti na naše porodice. Postupaju tako kao da nas i nema. Kao da živim u zemljotresu. Moja škola podrhtava iz temelja. Ovaj zemljotres hoce da i mene ostavi medu gomilom kamenja. ALI, JA CU IZ OVOG ZEMLJOTRESA IZACI USPRAVNA. Ako i zadrhtim, necu pasti, inšaAllah.