bitna uloga majke u porodici

ne poznat | Saff br/str. 28

Pravilan pristup djetetu, stabila emocionalno uravnotežena porodica, prije svega majka, ali i bliža okolina važni su faktori u formaranju emocionalno zrele licnosti djeteta a kasnije i zdraog covjeka.




U toku emocionalnog dozrijevanja možemo pratiti pravce razvoja pojedinih funkcija i fenomena djeteta, od nezrelih pa sve do zrelih oblika. Tok svakog pravca uslovljen je višestrukim faktorima, kako biološke osnove djeteta, tako i okoline. Ovi pravci sazrijevanja se mogu odvijati glatko, ukoliko mnogobrojni faktori od kojih ovise imaju isti cilj i ako su medusobno vremenski uskladeni. Takvi uvjeti nisu nikada potpuno ispunjeni pa su u toku razvoja neminovni konflikti izmedu više ili manje razlicitih tendencija pojedinih faktora. Unutar strukture licnosti svaka nagonska tendencija ima svoje ciljeve, a ni okolina ne odustaje od svojih zahtijeva. Uspješan razvoj emocionalno zdrave licnosti je kompromis ovih nagonskih ciljeva i zahtijeva okoline. Postoje i konflikti cija kompromisna rješenja nisu povoljna i ne mogu poslužiti za adaptaciju. Ako se takvi kompromisi dulje zadrže, smetaju zdravom emocionalno-osjecajnom razvoju, štetni su i predstavljaju simptome bolesti.


NEKI OBLICI SMETNJI PONAŠANJA


Ovdje cemo prikazati najcešce psihogene smetnje kod djece. Treba napomenuti da roditelji dovode ljekaru dijete sa smetnjama za koje su oni najmanje tolerantni. Na primjer, cesto dovode dijete radi nocnog mokrenja u krevet a radi osjecaja straha daleko rjede; mada je strah kao simptom daleko teža smetnja i dijete više pati. Prikazacemo najcešce smetnje kako bi ih roditelji mogli prepoznati i pomoci, uz savjete strucnjaka, svome djetetu da izraste u emocionalno zrelu i stabilnu licnost.


- Odbijanje hrane (Anorexio mentalis); ova pojava se razlicito vrjednuje, zavisno od dobi djeteta i eventualno popratnih simptoma. Odbijanje hrane kod dojenceta je najcešce organski uslovljeno. Odbijanje hrane u dobi od 8 do 10 mjeseci može biti uzrokovano odbijanjem od dojke, nespretnim uvodenjem u ishranu cvrste hrane kao i poremecajem odnosa majka - dijete. U ovim slucajevima se majci savjetuje razgovor sa psihologom.


Odbijanje hrane nakon prve godine života je emocionalni poremecaj vezan za ometen odnos dijete-okolina. Najznacajnije terapijske mjere su postici opci stav u smislu pridavanja što manje važnosti jelu, davanje manjih obroka, neprisiljavanje i nenagovaranje na jelo. Dobrim apetitom roditelji pružaju djetetu primjer ponašanja kod jela.


U pubertetu odbijanje hrane može, u lakšem obliku, biti prolazna psihosomatska smetnja, ali ponekad, narocito u djevojcica, može biti i znak pocetne psihoze, što spada u podrucje psihijatrije.


- Pretjerano uzimanje hrane (Bulimia); ova pojava se može javiti samostalno a može se smjenjivati sa periodima odbijanja hrane. Ukoliko se javlja samostalno i ako potraje duži period, uzrok je gojaznosti. Neke majke pretrpavaju djecu hranom simbolicki zamjenjujuci hranu za ljubav. Neka djeca prekomjernom hranom nadoknaduju nezadovoljene emocionalne potrebe, ublažuju strah i depresiju. Kod ovih slucajeva savjeti psihologa mogu dosta pomoci.


- Psihogeno povracanje; cesto se srece kod djece u ranom djetinjstvu kao simptom koji znaci odbijanje, nezadovoljstvo nekom, više ili manje ocitom neugodnom, situacijom za dijete. Povracanje može biti vezano za prisiljavanje na jelo ili za neku drugu situaciju koju dijete svjesno ili nesvjesno odbija (polazak u vrtic ili školu i slicno).

- Nekontrolisano


mokrenje (Enureza); nekontrolisano mokrenje bilo danju ili nocu u doba kada je dijete vec trebalo steci navike, najcešci je poremecaj ponašanja zbog kojeg dijete dolazi ljekaru. Dob gornje granice za sticanje navike kontrole mokrenja je od 3 do 5 godina, s tim što se dnevna kontrola mokrenja ranije stice. Ukoliko ljekar iskljuci organsko oboljenje upale i anomalije mokracnih puteva i bubrega, kao i eventualne neurološke bolesti, kao epilepsija (padavica) ili umna zaostalost, onda je enureza psihogenog karaktera i predstavlja izraz razlicitih nepovoljnih emocionalnih faktora u razvoju djeteta. Primarna enureza, kada dijete nije nikako uspjelo usvojiti kontrolu mokrenja, je tvrdokorniji simptom nego sekundarna koja se javlja kod djeteta koje je normalno kontroliralo mokrenje, nakon nekog stresnog momenta. U slucaju sekundarne enureze, uocavanjem traumatskog momenta i njegovom eliminacijom, smetnja obicno nestaje. Kod primarne enureze psihoterapijsko lijecenje individualnog problema djeteta i majke se sprovodi u suradnji sa psihologom. Uskracivanje tekucine, budenje djeteta da bi se pomokrilo, samo u blagim oblicima može pomoci, inace nema smisla. Kažnjavanje i ponižavanje djeteta samo može pogoršati stanje.


Nešto teži oblik smetnje ponašanja u oblasti kontrole nužde je nekontrolirano izbacivanje stolice. Ukoliko nema organskog oboljenja, ako je cisto psihogene naravi, ovaj poremecaj u terapiji uvijek zahtijeva psihoterapiju djeteta i okoline.


- Smetnje sna; smetnje sna kod djece nisu rijetke. U prvom tromjesecju života dijete zaspi kad je sito, a budi se kad je gladno ili radi drugih neugodnih osjeta. Kasnije emocionalni odnos majka - dijete i okolina - dijete uticu na njegov san. Nesanica je poznat simptom kod psihoticne djece. Najcešce se srecu nesanica i strah od postelje uzrokovani strahom od odvajanja od majke, smrti i ružnih snova.


U dobi izmedu dvije i pet godina poznati su razni rituali djeteta kojima se ono brani od sraha: upaljeno svjetlo, odškrinuta vrata, prica ili pjesmica za spavanje, poljubac majke. Djeca cesto uzimaju u krevet neku igracku od mekog materijela, drže u ruci ugao pokrivaca ili sisaju palac. Sve to pretstavlja zamjenu za prisutnost majke i odbranu od straha od odvajanja. Nocni strah se javlja u toku spavanja. Dijete u snu vrisne, uspravi se u krevetu, place, govori nepovezano, rukama maše kao da se brani. Nakon nekog vremena dijete se umiri i ponovo zaspi. U osnovi ovog poremecaja kod manjeg djeteta je strah od odvajanja od majke a kod starijeg djeteta strah od životinja, neobicnih bica ili konflikta odredene dobi. Sam napad straha ima za funkciju da se privuce osoba (majka) koja je djetetu potrebna, a kod starije djece želja za kaznom zbog zabranjenih želja i fantazija.


Roditeljima se preporucuje da dijete ne razbuduju, ne uzimaju ga u svoj krevet niti da ga sljedeci dan podsjecaju na dogadaj.


Hodanje u snu i govor u snu nisu rijetke smetnje sna u djetinjstvu. Cesto veca uzbudenja u toku dana, kao i povišena temperatura, mogu uzrokovati ovaj poremecaj. Ukoliko se ovaj simptom ustali, treba potražiti savjet psihologa i psihijatra.


- Smetnje govora; najcešci poremecaj govora je mucanje. Kao prolazna smetnja, više ili manje izraženo mucanje može se javiti u periodu kada dijete uci govoriti. Kao trajna smetnja mucanje se javlja polagano kao izraz postojecih emocionalnih teškoca u odnosu dijete - okolina, ili se može javiti naglo usljed snažne kratkotrajne emocionalne traume. Naglo nastali poremaecaj cesto brzo sam i nestane. Kada dijete nije još svjesno svog mucanja, upozoravanje na smetnju, ispravljanje govora i pomaganje da kaže što je htjelo reci, samo štete djetetu.


Psihoterapija je neophodna a kod nekih slucajeva i u kombinaciji sa govornim vježbama.


Psihogena nijemost je pojava nijemosti kod dijeteta koje zna i može govoriti, ali je iz emocionalnih razloga prestalo govoriti sa svima u svojoj okolini, ili samo sa odredenim osobama ili u odredenoj situaciji. Ovaj oblik poremecaja se cesto srece u zakocene djece pred nastavnikom u pocetku školovanja. Ako smetnja duže traje, potrebna je psihoterapija.


- Smetnje motorike; motorni nemir kod djece u prvoj, pa i u drugoj godini života, predstavlja normalnu pojavu. U kasnijem dobu može biti znak organskog oštecenja mozga i tada, osim smetnji koncentracije i impulsivnog ponašanja djeteta, susrecemo i blažu ili težu umnu zaostalost.


Emocionalno uslovljen motorni nemir je posljedica emocionalnih teškoca kod zdravog djeteta, a pokazuje se u vidu impulsivnog ponašanja u odnosima prema okolini, roditeljima ili drugovima , kao i smetnjama koncentracije. To su djeca u stalnim sukobima sa vršnjacima, teško se uklapaju u društvo, u toku igre gube interes, zapocinju novu igru itd. Ukoliko nemir drasticnije remeti odnose sa okolinom onda je indicirana psihoterapija.


Njihanje glavom ili tijelom kao i udaranje glavom su ritmicni pokreti koji služe djetetu kao motorno rasterecenje i pomažu mu da prevlada neku neugodnost. U prvoj godini života su normalna pojava, a ukoliko se održavaju i kasnije, upucuju na postojanje teškoca u odnosu dijete-okolina. Nema smisla silom prekidati ove aktivnosti jer je efekat suprotan.


Cupanje kose, sisanje palca, griženje noktiju su smetnje u poremecaju procesa odvajanja od majke. Ove smetnje mogu imati i karakter prisilnih radnji. Zabranjivati djetetu i upozoravati ga da to ne cini, samo smeta i pogoršava odnos sa okolinom. Ovi simptomi su veoma tvrdokorni i mogu se održavati cijeli život. U lijecenju je potrebna psihoterapija i djeteta i majke.


Tikovi su relativno cesta pojava u djece predškolske i školske dobi a ispoljavaju se nevoljnim pokretima najcešce obrva, nosa, usta, vrata ili ramena a vrlo rijetko i ostalih dijelova tijela. Silom sprecavati tikove nema svrhe. Kod tvrdokornih slucajeva, potrebna je dublja analiza licnosti djeteta i duži psihoterapijski tretman.