kontinuirano pratiti razvoj djeteta

ne poznat | Saff br/str. 27

Postoje neki osnovni pokazatelji koji svakoj majci omogucavaju svakodnevno pracenje rasta i razvoja njenog djeteta. Odredena odstupanja od prosjeka kod normalne i zdrave djece su moguca, pa stoga roditelji ne treba da vrše pritisak ili nagone djete da kontrolira neke svoje postupke, ako ono nije zrelo za to, jer bi to moglo imati štetne posljedice




Kada u svakodnevnom govoru kažemo da dijete raste odabrali smo jedno od najvažnijih obilježja djeteta. Rast, medutim, nije samo jednostavan, kvantitativni proces povecanja nekih dimenzija tijela, nego je to složeno zbivanje koje obuhvaca i kvalitativne promjene strukture, funkcije i reaktivnosti pojedinih tkiva i organa, kao i promjene psihickih svojstava djeteta i njegovo prilagodavanje socijalnim i kulturnim uvjetima sredine u kojoj živi.


SLOŽEN PROCES USLOVLJEN MNOGIM FAKTORIMA


Kada je rijec o razvoju onda se pri tome misli prvenstveno na kvalitativne promjene, diferenciranje i sazrijevanje pojedinih struktura i funkcija i prilagodavanje pojedinih tkiva, organa i cijelog organizma, od zaceca pa do kraja razvojne dobi, tj. do kraja adolescencije. Rast i razvoj imaju svoje fizicke, socijalne, psihicke, emotivne i kulturne karakteristike, koji su medusobno povezani i zavisni, a pod uticajem su raznih faktora.


1. Genetski - urodeni faktori rasta djeluju kako na brzinu rasta i razvoja tako i na konacno dostignuti rast i razvoj. Opcenito, djeca roditelja srednje visine mogu ocekivati da ce doseci vecu visinu nego djeca iz obitelji u kojim je jedan roditelj visok a drugi nizak.


2. Spol. Srednja težina i dužina na rodenju je veca kod muške djece, ali se ta razlika do prve godine života gubi. U pubertetu ta razlika ponovo postaje ocita.


3. Sezonske varijacije. Rast u visinu je najveci u proljece, a u težini u jesen.


4. Rasne i ekološke razlike. Izmedu rasa ljudskog roda postoje znacajne razlike u brzini rasta kao i u krajnje dostignutoj visini i težini.


5. Prehrana. Pothranjenost koja traje dugo sprecava ostvarenje genetskog potencijala rasta.


6. Hronicne bolesti u prosjeku smanjuju brzinu rasta, razvoja i konacno dosegnutu visinu i težinu.


7. Društveno ekonomsko stanje. Djeca iz ekonomski stabilnijih obitelji mogu biti i do 5 cm viša u prosjeku od djece iz obitelji sa nižim prihodima. Razlika u težini je manja. Razlog je najvjerovatnije više u organiziranosti života (raspored i redovnost obroka, fizicke aktivnosti, redovitost spavanja), nego u visini prihoda.


FiziCki rast djeteta


Za pracenje rasta djeteta u prvoj godini, kao parametar se koristi, najcešce, tjelesna težina, dok poslije prve godine života, za dugorocni nadzor nad djetetom, bolje služi tjelesna visina. Pri tome je vrlo važna ravnomjernost u rastu, jer svaki nagli, neuobicajeni skok ili zaostatak kod djeteta koje je inace normalno raslo, treba brižljivo pratiti i ispitati.


Novorodence se rada u prosjeku sa težinom 3400 grama (raspon težine je od 2500 do 4100 g ) i dužinom 50 cm (raspon je od 46 do 54cm). Zdravo dojence prosjecno dobiva na težini 750 g u prvom polugodištu ili 600 g u drugoj polovini prve godine. U dobi od 5 mjeseci dojence udvostruci porodajnu težinu, a sa 12 mjeseci utrostruci. U dužinu dojence prosjecno raste u prvoj godini 25 cm, tako da je visina djeteta sa 12 mjeseci, u prosjeku, oko 75 cm.


U drugoj godini se usporava brzina rasta. U prosjeku porast težine u drugoj godini je oko 2,5 kg, a rast u visinu oko 12 cm. Potkožno masno tkivo je najrazvijenije u 9. mjesecu, a kasnije se smanjuje u korist mišicne mase. U narednim godinama, do školske dobi, djeca prosjecno dobivaju godišnje na težini oko 2 kg i u visinu rastu oko 6-8 cm. Do polaska u školu prosjecna težina normalne djece je 20-22 kg i visina 115-120 cm. U ranom školskom dobu djeca prosjecno godišnje narastu 6 cm i dobiju na težini 3-3,5 kg sve do pubertetskog ubrzanja rasta, u dobi od 10 godina za djevojcice i 12 god za djecake.


Pojava prvih mlijecnih zubi, pracenje njihovog daljeg rasta, je, takoder, jedan od parametara rasta i fizickog razvoja djeteta. Prvi mlijecni zubi se javljaju izmedu 5. i 9. mjeseca života, i to prvi donji srednji sjekutici a zatim gornji srednji i bocni sjekutic. Sa 12 mjeseci vecina djece ima 6-8 zubica. Obicno se nicanje mlijecnih zubi kod vecine djece završi sa 24- 26 mjeseci. Postoje velike varijacije kod normalne i zdrave djece u nicanju zubi, tako da ima djece koja su starija od 1 godine a nemaju niti jedan zub a ima i slucajeva kad vec na rodenju dijete ima jedan ili dva mlijecna zuba. Izbijanje stalnih zuba pocinje sa 6 godina sa prvim kutnim zubima. Nakon toga pocinje zamjena mlijecnih zuba stalnim zubima, i to obicno istim radoslijedom kojim su nicali mlijecni zubi. Do 12. godine mlijecni zubi se zamijene stalnim i pocinju nicati drugi kutnjaci oko 14. godine. Izmedu druge i trece godine dijete treba da pocne sticati naviku održavanja higijene zuba i usta, radi održavanja zdravlja zuba i usne šupljine.


PsihofiziCki-duševni razvoj djeteta


Pracenje psihofizickog razvoja djeteta od rodenja pa nadalje je važno radi uocavanja, preveniranja i eventualnog blagovremanog lijecenja mogucih fizickih ili psihickih ispada.


Ponašanje novorodenceta zavisi od stanja budnosti. Zdravo donešeno novorodence u budnom stanju leži sa skupljenim nogama i rukama a pokrati su simetricini i nekoordinirani. Ono može kratko pratiti pogledom i okretati glavu pri jakim zvukovima. Zanimljivo je da novorodence lakše "pamti" geometrijske likove koji su slicni ljudskom licu i zvukove koji slice ženskom glasu. Ova zapažanja pokazuju koliko je dijete u toj dobi spremno za uspostavljanje emotivno obojenih socijalnih veza sa okolinom.


Dvomjesecna beba posmatra predmet do dvadesetak sekundi i prati ga pogledom. Na zvucne podražaje okrece glavu i reaguje spontanom motorikom ili placom. Sa 4 mjeseca dojence sigurno okrece glavu prema izvoru zvuka. Na majcino tepanje dijete vec sa 2 mjeseca odgovara osmijehom ili spontanom motorikom. Sa 4 mjeseca dojence se glasno smije i izražava nezadovoljstvo motorikom ili placem a zadovoljstvo smijehom. Sa 6 mjeseci dojence raspoznaje i odbija strane osobe i prihvata poznate. Sa 9 mjeseci se vec igra skrivaca a sa 12 mjeseci baca predmete i traži da mu se vrate. Sa 5-6 mjeseci kod djeteta se javljaju voljni pokreti sa pokušajima dohvatanja predmeta sa cijelim dlanom. Sa 6-7 mjeseci dijete aktivno poseže za predmetom uzima ga u ruku služeci se pretežno palcem, kažiprstom i srednjakom, prebacuje predmet iz ruke u ruku i na kraju ga stavi u usta. Do kraja prve godine prevladaju voljni pokreti sa odredenim ciljem i dijete se služi sa vršcima prstiju da bi uzelo i sitne predmete.


U dobi od 4 mjeseca, u potrbušnom položaju, dojence diže glavu i gornji dio tijela do 90 stepeni u odnosu na podlogu. Sa 6 mjeseci potrbuške dijete se oslanja na ispružene ruke, odiže prednji dio tijela od podloge a kukovi i koljena su ispruženi. U narednim mjesecima se prevrce sa leda na stomak i obrnuto i pocinje praviti prve pokrete puzanja. Sa 6 - 7 mjeseci dijete može kratko sjediti samostalno oslonjeno na svoje ruke a sa 8 mjeseci sjedi potpuno samostalno sa ispravljenim ledima. Dijete sa 9 -10 mjeseci stoji sigurno uz držanje i samo se diže uz ogradicu kreveta. Sa 11-12 mjeseci pocinje praviti prve samostalne korake, držeci se uz krevetic ili stvari u sobi. Hoda nesigurno i na širokoj osnovi (raširenih nogu), a pri tome su ruke uzdignute potpomažuci ravnotežu.Tek u drugoj polovini druge godine dijete hoda uz naizmjenicne pokrete ruku i nogu.Varijacije od nekoliko mjeseci od navedenih prosjeka još su uvijek u granicama normale. Sa 18 mjeseci vecina djece se penje samo 1-2 stepenika, a sa 20 mjeseci se spušta samostalno niz stepenike, držeci se za ogradu. Sa 2 godine vecina djece trci sigurno, sa sve manje padova.To je period kada dijete cesto rado pobjegne iz sigurnog podrucja (npr. iz dvorišta na ulicu) pa je potreban trajan i pažljiv nadzor. U drugoj godini dijete intenzivno istražuje predmete oko sebe i stavlja ih u usta pa u tom periodu opasnosti od trovanja i drugih nezgoda su velike. U ovom periodu dijete razvija manuelne sposobnosti, slaže kockice jednu na drugu i ruši ih sa zadovoljstvom.


Razvoj govora kod djeteta se odvija u dvije faze: predjezicne i jezicne. Prelaz iz jedne u drugu je oko osmog mjeseca. Sa dva mjeseca dijete pocinje gugutati, da bi oko osmog mjeseca pocelo vezati pojedine glasove u slogove, ali bez odredenog znacenja. Ovaj period kod sve djece svijeta i u svim jezicima je isti. Tek sa 12 mjeseci djeca reduciraju glasove i ostaju samo oni iz maternjeg jezika, kada pocinju i vezati pojedine slogove sa odredenim znacenjem npr. "mama" "baba" i dr. Sa 18 mjeseci vecina djece govori desetak rijeci, ali ima i potpuno normalne djece koja i sa 2 godine ne govore niti jednu rijec, a razumiju znacenje više desetina rijeci. U toku druge godine javljaju se i prve proste recenice od dvije ili tri rijeci.


U drugoj polovini druge godine veliki broj djece vec zna na neki nacin iskazati potrebu za obavljanje nužde, pa kod te djece treba razvijate naviku i postepeno ukidati pelene. Kod druge djece se taj refleks razvija tek u trecoj godini. Bilo kakav neprimjeran pritisak na dijete da kontrolira nuždu, prije nego je ono zrelo za to, može samo otežati i odgoditi usvajanje higijenskih navika.


U dobi od 3 godine vecina djece je svjesna svoje individualnosti, zna reci svoje ime i spol. U tom periodu djeca postavljaju opca pitanja, pocinju tražiti uzore u obitelji, imitirati ih, ili se identificirati sa njima.To su obicno roditelji ili stariji brat ili sestra. Promjena u odnosu sa roditeljima i ostalim clanovima obitelji, kao i sa osobama izvan kuce, katkad su uzrokom strahova, tjeskobe i agresivnosti što se u neke djece može ocitovati nocnim morama, sisanjem palca, mokrenjem u krevet ili mucanjem.


Ovo su osnovni pokazatelji rasta i razvoja kod djece, koje svaka majka može sama svakodnevno pratiti. Individualna manja odstupanja su moguca i cesta kod mnoge normalne i zdrave djece. Svako vece odstupanje može znaciti poremecaj koji, na vrijeme otkriven, može biti uspješno odstranjen ili bar umanjen.