skup pod prismotrm

Šezdesetak mladih Bošnjaka i Bošnjakinja iz petnaestak zemalja Evrope, zajedno sa svojim vršnjacima iz raznih krajeva BiH okupili su se od 24. do 31. jula na susretima pod nazivom "Bosna 99" i sa sloganom "U svojoj vjeri, u svojoj Evropi".

U isto vrijeme dok se u Sarajevu održavao Samit o Paktu stabilnosti jugoistocne Evrope, oko stotinupedeset kilometara niz rijeku Bosnu, u poznatom selu Bocinji kod Maglaja, održavao se takoder svojevrstan Samit ciji ucesnici su pristigli iz petnaestak zemalja Evrope. Organizacija aktivne islamske omladine je, pod sloganom "U svojoj vjeri, u svojoj Evropi", organizirala Susrete bošnjacke omladine iz zemlje i dijaspore - Bosna 99, koji su trajali od 24. do 31. jula. Ismet Fazlic, jedan od organizatora susreta, rekao je da se na poziv da ucestvuju na Susretima odazvalo preko šezdeset, uglavnom mladih, Bošnjaka i Bošnjakinja, što je zadovoljavajuci broj, s obzirom na udaljenost i radne obaveze naših ljudi koji žive diljem Evrope. "Najviše brace i sestara došlo je iz Austrije, oko dvadeset, Slovenije - desetak, zatim Njemacke, Finske, Švedske, Holandije, Luksemburga, Hrvatske, Švicarske i drugih zemalja, koji su tokom ovih sedmicu dana imali korisna druženja, predavanja, razgovore i sportsko-zabavne aktivnosti", rekao je Ismet Fazlic.

U Hrvatskoj izloženi dvostrukom pritisku

Ferid Hukic je na Susrete došao iz Rijeke. Na pitanje: kako je biti musliman u Rijeci, odgovara: "Ja sam u Rijeci roden i u njoj živim izvrgnut dvostrukom pritisku. Jedan dolazi od hrvatske sredine, koja neke moje postupke i postupke drugih muslimana, naprimjer puštanje brade, smatraju provokacijama. Iako po Ustavu RH postoji sloboda vjeroispovjesti, nje u praksi nemamo. Mi i dan danas imamo probleme za izgradnju džamije u Rijeci. Pokrivena žena na ulici, pijaci i na drugim mjestima se ne osjeca sigurnom, jer je svatko može napasti, a nema ko da je zaštiti. Drugi pritisak dolazi iz naših vlastitih redova, zbog mnogih predrasuda koje postoje u našem narodu". Ferid od države BiH ne osjeca neku korist, jer kako kaže: "Šta da mi u Hrvatskoj ocekujemo od BiH kada vidimo kakva je situacija u njoj, kada muslimanski vjernici u njoj samoj imaju odredene probleme". A, kada su u pitanju vjerske i kulturne aktivnosti, Ferid se sa kakvim-takvim zadovoljstvom prisjeca ratnih dana kada se od 200 do 300 omladinaca okupljalo oko MOS-a u Rijeci, "dok se danas sa mladima ne radi skoro nikako, a "kulturne" aktivnosti su se svele na teferice i pjevaljke", završava Ferid.

Islamska omladina Bec

Elvedin Borozaj je kao sedamnaestogodišnjak '92. godine došao u Bec iz rodnog Sarajeva. Za razliku od Ferida, ne žali se na sredinu u kojoj živi. "Primijetio sam da je narod u Becu prilicno tolerantan kada je u pitanju ispovjedanje vjere. Kao da imaju više razumijevanja", kaže Elvedin, i ipak dodaje, da bi bilo teško bez mesdžida u kojima se dio naše omladine okuplja. Prije godinu i po Elvedin, i nekolicina mladih Bošnjaka, izdejstvovali su mesdžid i registrirali se kao Društvo za potporu izgradnje islamske kulture u Becu. “Danas mesdžid okuplja cetrdesetak mladih ljudi, organizujemo predavanja na bosanskom i njemackom jeziku, radimo na uvezivanju na evropskom nivou, štampamo knjige i letke, snimamo kasete itd. Po ovim aktivnostima smo poznati kao Islamska omladina Bec. Prema tome, mesdžid nam je mnogo pomogao, prvenstveno da ucvrstimo medusobne veze i ljubav, te da unapredimo naše aktivnosti na polju da'veta", kaže Elvedin.

Bošnjaci u Ljubljani

Ervin Džaferovic ima 22 godine i roden je u Ljubljani kao i njegov mladi brat Ermin koji ima 15 godina. Ervin studira arheologiju i kaže da nema nekih problema od svojih kolega Slovenaca. "Dobijem ponekad pitanje o nekom mom postupku, npr, kada se odbijem rukovati sa djevojkom, ali se sve lijepo završi na mome obrazloženju", kaže Ervin i dodaje: "nisam primijetio da Slovenci imaju neku vjersku netrpeljivost, a ono mišljenje i odnos koji imaju prema Bošnjacima, mislim da je iz sfere nacionalnih odnosa, jer važi mišljenje, koje je uglavnom nažalost osnovano, da su Bošnjaci skloni lošem ponašanju, pijancenju, tucama i slicnom". Studirati arheologiju nije lahko jer, kako sam kaže: "uglavnom se promicu hipoteze o evolucijskom razvoju covjeka i drugih živih vrsta".

Ermin ce nakon raspusta krenuti u prvi razred gimnazije. Za razliku od njegovih vršnjaka sunarodnjaka, on nije prisustvovao "Završnom plesu" koji se organizuje povodom završetka osnovne škole. Na pitanje kakav ima odnos prema ponašanju svojih sunarodnjaka i šta sebi kaže kad vidi šta rade njegovi vršnjaci, on odgovara: "Kažem estagfirullah. Nekada ih probam opomenuti. Šta da radim?! Kada im roditelji sve dopuštaju, šta ja tu mogu", i dodaje: "sa mnom je u razredu bio još jedan Bošnjak. Razgovarao sam sa njim skoro svaki dan. Govorio mu kako se živi u mojoj familiji, o Islamu i slicno. On je meni govorio o problemima koje ima u svojoj porodici. Govorio mi je: "Kako cu ja sa svojim ocem pricati o Islamu kada on skoro svake noci dode kuci pijan, izdere se na moju mamu i legne spavati." Govorio sam mu da se makar on trudi da bude što bolji vjernik. Medutim, kada je došao "Završni ples", on je na njemu bio i napio se. Pitao sam ga zašto, a on mi kaže: "Pa znaš, bio sam sa prijateljima i tako."

Ervin i Ermin kažu da se bošnjacka muslimanska omladina najbolje organizirala u Jasenicama i Ljubljani, gdje imaju i svoje biltene.

Policija pokvarila utisak

Pored bošnjacke omladine iz dijaspore, na Susrete su dolazili i mladi iz raznih mjesta Federacije BiH. Druženja su se svidjela i jednima i drugima. Govore kako se ovakvi susreti moraju upriliciti i iduce godine i kako bi trebali postati tradicionalni. Nadaju se, ipak, da tada nece biti policijskog zaustavljanja i kontrola na ulazu i izlazu iz sela, koje su posebno rigorozne, kako oni kažu, prema onima koji nose bradu. Ako je razlog takvom ponašanju policije, poseban režim zbog Samita u Sarajevu, pitaju se zašto onda, nakon što se privedu ljudi u policijsku stanicu zbog ne posjedovanja licne karte uz višecasovno cekanje na provjeru identiteta, isti moraju odgovarati na neka isljednicka pitanja. Sabahudin Alihodža je iz Travnika. Na ulazu u Bocinju je zaustavljen bez licne karte, pritvoren u policijsku stanicu, kako mu je receno, "zbog identifikacije", medutim: "Tamo sam zadržan sedam sahata. Pitali su me svakakve gluposti: gdje je Hamza, što dolazim u Bocinju, kakvu sam obuku imao u odredu "El-Mudžahid", i druge stvari. Sve to navodno samo zato što nisam ponio licnu kartu". Policajci na ulazu u selo kažu da rade samo ono što im je naredeno, a kada sam ih uslikao u obavljanju dužnosti, komandir je, nakon protestiranja i prijetnji privodenjem rekao: "Uslikao si nas pa ceš objaviti da policija privodi mudžahide".