Štaviše, iz mnogih naredbi razumijemo da Allah, dž.š, njegove naredbe i zabrane smatra Svojim: ”I pokoravajte se Allahu i Poslaniku da bi vam bila milost ukazana.”
Allah, dž.š, kaže da je pokornost Poslaniku ustvari pokornost Njemu: ”Onaj ko se pokorio Poslaniku on se pokorio Allahu.”
Nadalje, pokornost Poslaniku, s.a.v.s, je vid ljubavi prema Allahu, dž,š.: ”Reci: ‘Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas ce Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!‘, a Allah prašta i samilostan je.”
Iz Allahovih rijeci, takoder, razumijemo da vjernik i vjernica ne smiju da mu se suprostave: ”Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahodenju postupe. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s pravog puta.”
Ashabi Poslanikovi, r.a, ispravno su shvacali spomenute ajete. Njihova praksa to jasno pokazuje. To se vidi iz cinjenice da su Poslanika, s.a.v.s, slijedili bez pogovora, cak nisu pitali ni za razloge njegovih postupaka, ili mudrosti koje se iza tih postupaka krije. Sljedeci primjeri to živo ilustruju. Naime, jednom prilikom Poslanik, s.a.v.s, u namazu je skinuo svoju obucu. Vidjevši to i ashabi su skinuli obucu. Nakon namaza Poslanik, s.a.v.s, ih je upitao zašto su to uradili, a oni su odgovorili da su to ucinili slijedeci njega. On im je objasnio da je to ucinio pošto ga je Džibril obavijestio da na njoj ima prljavštine, indirektno im ukazujuci da nije trebalo da to i oni urade jer za to nije bilo razloga. Drugom prilikom Poslanik, s.a.v.s, stavio je na ruku zlatni prsten , pa su ashabi isto tako natakli zlatno prstenje. Potom je Poslanik, s.a.v.s, skinuo prsten i rekao da ga više nikada nece nositi, pa su ashabi skinuli svoje prstenje. Ashabi su se strogo pridržavali njegovih odredbi i zabrana. Dok je bio živ, obracali su mu se da im tumaci ajete i presuduje u sporovima. Trudili su se da ga slijede u svemu, pa cak u nacinu hoda, odjeci itd, a pogotovu u pitanjima koja su iz domena naredbi i zabrana, kao što je naredba: ”Klanjajte kako mene vidite da klanjam.” i ”Uzmite od mene obrede (hadžske).”
To je ocita zamka, u koju, nažalost, upadnu mnogi muslimani, koji nisu svjesni da je nemoguce ”striktno slijediti Kur‘an” bez striktnog slijedenja sunneta Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Sljedeci primjeri to jasno potvrduju. Naime, kur‘anski ajeti uglavnom govore o propisima u opcenitom smislu, kao što je, naprimjer, naredba da se klanja namaz, daje zekat, obavlja hadž itd. U Kur‘anu se nigdje ne govori kako treba klanjati, koliko rekata imaju namazi, kako se za namaz treba pripremiti, niti se govori na koju imovinu se daje zekat i koliko, koji su obredi hadža itd. Jedini nacin da to sve saznamo jeste sunnet. Prema tome, oni koji zagovaraju da se slijedi samo Kur‘an, ustvari zagovaraju da muslimani ne klanjaju, da zekat ne daju i da hadž ne obavljaju, ili pak da to cine na nacin drugaciji od onoga na koji je to cinio Allahov Miljenik, s.a.v.s.
”I tako mi Gospodara tvoga, oni nece biti vjernici dok za sudiju u sporovima medusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.” Uzvišeni Allah je u mnogim ajetima ukazao na sunnet Poslanikov, s.a.v.s, nekada direktno kao u ajetu: ”Allah je vjernike milošcu Svojom obasuo kad im je jednog izmedu njih kao poslanika poslao, da im rijeci Njegove kazuje, da ih ocisti i da ih Knjizi i hikmetu nauci, jer su prije bili u ocitoj zabludi.” Knjizi, znaci Kur‘anu, hikmetu, znaci sunnetu.
Tako su protumacili komentatori Kur‘ana. Imam Šafija, da mu se Uzvišeni Allah smiluje, u svojoj Risali kaže: ”Tako je Allah spomenuo Knjigu, a to je Kur‘an i spomenuo je hikmet. Cuo sam od uleme koja slijedi Kur‘an i koju cijenim kako kaže da je hikmet, ustvari, sunnet Allahovog Poslanika. (...) Uzvišeni Allah spomenuo je Svoje blagodati prema Svojim stvorenjima koje se ogledaju u tome što ih je poducio Knjizi i hikmetu. Zbog toga nije dozvoljeno, a Allah najbolje zna, da se hikmet ovdje protumaci osim kao sunnet Allahovog Poslanika, s obzirom da je spomenut zajedno sa Knjigom i da je Allah strogo naredio pokornost Njegovu Poslaniku i neprikosnoveno odredio ljudima da slijede njegovu naredbu.” Na sunnet je ukazao i sam Poslanik, s.a.v.s, u mnogim hadisima kao što je hadis: ”Zar ne! Uistinu mi je data Knjiga i uz nju isto.” To isto protumaceno je kao sunnet. Nekada Uzvišeni na sunnet ukazuje indirektno kao što je ajet: ”Koji ce od njih tražiti da cine dobra djela, a od odvratnih odvracati ih, koji ce im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji ce ih tereta koji su oni imali osloboditi.” Sve spomenuto u ajetu je, ustvari, sunnet, jer su postupci Poslanikovi, s.a.v.s, prakticna primjena Kur‘ana, a ono što on govori (tj. sunnet u vidu rijeci) ima status objave: ”On ne govori po hiru svome. To je samo Objava koja mu se obznanjuje.”