bajram u kopenhagenu

Z. Surkovic | Saff br/str. 41

Na adresu Redakcije stiglo je pismo od naše vjerne citateljke koje, istina, sa zakašnjenjem objavljujemo i nadamo se da cete iz njega osjetiti praznicnu atmosferu Bošnjaka u dalekoj tudini.


Kopenhagen, glavni grad Danske, ulazi u još jednu, zacudo mirnu noc. Tiho je, ne puše vjetar sa Atlantika, a mala grupa Bošnjaka sjedi u prostoru Bosanskog kulturnog centra, u užem dijelu grada. Sutra je Bajram. Peti Kurban-bajram po redu, od kako su naši zemljaci odlucili da ovdje, u dalekoj Danskoj, osnuju svoj Centar, u okviru kojeg djeluje i ogranak Islamske zajednice BiH.

Pune ruke posla, ovih dana, imaju aktuelni rukovodilac Centra Elmedin Avdic, prognanik iz Bilece, Meho Ajanovic, prognanik iz Zvornika i profesor Safet Begtovic, predavac na Univerzitetu u Kopenhagenu. Vec je mrkla noc, a oni nisu još dogovorili sve pojedinosti oko sutrašnje proslave. Obimna i uredno složena dokumentacija u policama, pocev od prvog zapisnika Inicijativnog odbora Bosanskog kulturnog centra, od 12.04.1996.g., pa do posljednje bajramske cestitke, koju su uputili osoblju ambasade BiH u Danskoj, govori o mukotrpnom putu svih onih koji su, evo ovdje, na sjeveru Evrope, pokušali oživjeti komad Bosne.


Ali, prica ima svoj pocetak. To su oni tragicni dani kad su prognanici, iz svih krajeva naše zemlje, poceli pristizati i u ovu daleku i svima nepoznatu zemlju. U pocetku se nije razmišljalo o višoj organizaciji društvenog života Bošnjaka, jer valjalo se pobrinuti za smještaj, posao, upis u školu, te riješiti i niz drugih cisto egzistencijalnih problema. Razmišljalo se o povratku, vjerovalo se u kratkorocnost ovakvog stanja, a vrijeme je odmicalo. Evo, vec je peta godina kako su tu, a gotovo se niko nije vratio. Život je poprimio svoj uobicajeni ritam, ali domovina se nije zaboravljala. Trebalo je uciniti nešto što bi povezalo ljude na ovim prostorima, što bi ih okupilo i podsjecalo na domovinu koja se nije smjela zaboraviti. Realizacija svega toga nimalo nije bila jednostavna. Mjesecima se tragalo za prostorom i to u onom dijelu grada gdje Bošnjaka ima najviše. Uslijedila je adaptacija prostora, prikupljanje priloga, dobrovoljni rad. Život je dobio novi smisao, a osjecaj da se ovde u Kopenhagenu budi Bosna, u svima je izazvao neviden elan i oduševljenje. Danski domacini izdali su sve potrebne papire, dali finansijsku potporu, ali i postavili uslove pod kojim je društvo moralo da radi. Statut je, izmedu ostalog, predvidio i organiziranje sportskih manifestacija, uspostavljanje saradnje sa slicnim udruženjima iz Danske, prikupljanje humanitarne pomoci za narod u domovini itd. Pored pomoci danske vlade, racunalo se i na dobrovoljne priloge, clanarine i sve druge aktivnosti koje bi omogucile da Društvo nesmetano radi. Mladost Bosne, ali i oni stariji, ukljucilio su se u rad centra i postali jedno od najaktivnijih društava u ovom dijelu Evrope.

. . .

Ali, ovim prica nije završena. Ona je , zapravo, pocela još i ranije, sad vec davne 1995.g. kad se odbor za formiranje Bosanskog kulturnog centra, sa profesorom Safetom Begtovicem na celu, obratio Rijasetu IZ BiH tražeci saglasnost za formiranje ogranka IZ BiH ovdje u Danskoj. Odgovor je ubrzo stigao i to iz Kabineta reisa, dr. Mustafe ef. Cerica, koji je ovoj ideji dao punu podršku i obecao im svaku vrstu pomoci. I upravo oko tog jezgra poceo se okupljati bošnjacki džemat te razvijati i ostale aktivnosti koje su bile neophodne za socijalizaciju života muhadžira iz BiH. Medutim, bilo je jasno da naš narod ne može opstati bez najvažnije duhovne supstance - svoje vjere. Godine 1997., u okviru Centra, jednog petka, džuma - namazom, otvoren je mesdžid koji se, evo, ove noci priprema da primi vjernike na još jednom bajram - namazu.


U Danskoj trenutno egzistira deset džemata sa centrom u Vajleu, gdje je smješten i Izvršni odbor i Odbor koji koordinira aktivnosti na podrucju cijele zemlje, ali i uspostavlja neophodne veze sa IZ u BiH.

Noc je odmicala, a tek tišina iz prostora mesdžida, gdje je grupa mladih Bošnjaka uvježbavala nekoliko ilahija, podsjeti da se valja razilaziti jer sutra je Bajram koji se, i ovog puta, s velikom radošcu docekuje ovdje, medu mnogobrojnim Bošnjacima sa svih prostora bivše Jugoslavije.


. . .

Osvanulo je bajramsko jutro. Poslije sabah-namaza, koji je klanjao u gluhoci danskog jutra, jer ne cuje se ezan, Meho Ajanovic pije svoju prvu jutarnju kahvu. Baklavu ce ostaviti za kasnije, kada se vrati iz mesdžida, gdje ce klanjati bajram-namaz i selamiti se sa mnogobrojnim poznanicima iz citave Danske.Iznenadi ga plavetnilo neba i tišina danskog jutra "gdje pijetlovi ne pjevaju", što bi rekao pjesnik Mehmedalija Mak Dizdar, a onda se prisjeti kako ne pamti nijedan Bajram, a da ga sunce nije, bar za trenutak, ogrijalo. Puste ulice Kopenhagena bude neizbježne asocijacije na život u njegovom selu kod Zvornika koje je bilo posebno lijepo u bajramsko jutro, na gužvu ispred Begove džamije u Sarajevu, na sva ona lijepa i draga mjesta u Bosni gdje je Bajram najdraži gost. Lijep je Kopenhagen, ali se ljepota bajramskog jutra može osjetiti i doživjeti najviše tamo, u Bosni, kojoj pripada svim svojim srcem. Uskoro stiže pred Centar gdje je vec desetine parkiranih automobila njegovih zemljaka. Docekuje ga bezbroj selama, miris kahve, lijepo obuceni i raspoloženi ljudi. Mesdžid se puni, a imam koji je za ovu priliku doputovao iz Švedske, jer u Danskoj ima samo jedan, drži vaz. Poziva Bošnjake da jacaju svoj džemat, ukazuje na opasnost stvaranja "ostrva" gdje bi svako radio po nekim svojim pravilima i na svoju ruku. Upucuje džematlije na potrebu ucenja jezika zemlje u kojoj borave, na prepoznavanje vrijednosti danskog društva, na usvajanje pozitivnih tekovina jedne drevne civilizacije, kakva je Danska. Hor mesdžida pjeva ilahije a imam cita cestitku koju je džematlijama, povodom Bajrama, uputio naibu reis, hadži hafiz Ismet ef. Spahic. Bliži se vakat namazu, a imam poziva na zbijanje redova i ravnanje safova. U svecanoj tišini negdje oko 200 ljudi klanja namaz. Radni je dan, mnoge džematlije nisu mogle doci, ali mesdžid je ipak pun.

Poslije namaza zagrljaji i cestitke. Spojiše se stotine ruku, a potom svi krenuše svojim domovima. Bajram je tek poceo a pred njima je još dosta posjeta i druženja. Ovog jutra najviše posla ima rukovodilac Centra Elmedin Avdic. Ljude zanima organizacija sijela na treci dan Kurban-bajrama. Postala je vec tradicija da se na bajramskom sijelu okupe svi koji mogu doci, a da mladi pokažu šta su u meduvremenu naucili od onog što je u tradiciji njihovog naroda. Svaka sekcija društva priredila je prigodan program. Dolaze Bošnjaci iz citave Danske, a njih, trenutno, ima oko 22.000. Bice to prilika da se pozajme i knjige i casopisi koji raznim kanalima stižu iz Bosne i pune mali prostor biblioteke koja je jedno vrijeme imala i svog bibliotekara. Bilo je vrijeme da i Meho Ajanovic pode svojoj kuci i s porodicom pojede bajramsku baklavu. Zna on da sve ovo što se dešava u ovom tudem i dalekom svijetu, nije baš onako kako bi bilo u Bosni. Ali zna i to da sve što radi ovdje radi sa dodatnom energijom i osjecanjem da je dužan svojoj zemlji, da je ne smije zaboraviti upravo sada, kada joj je pomoc najpotrebnija. Ipak, osjeca da je ono najgore prošlo. Da se sad može razmišljati i o povratku, o obnovi porušenih domova, o nekim novim bajramima kojim ce "zamirisati" njihove obnovljene kuce. A život je pokazao da možemo biti ispunjeni kao ljudi samo ako smo "svoji na svome".